Naš Javni servis nastupa sa vrlo uzbudljivim sloganom „Vaše pravo da znate sve”.
Unutar tog slogana međutim krije se perfidna priroda savremenih medija. Oni će građaninu omogućiti da čuje sve, i usled te nesavladive bujice informacija, on neće znati ništa ali će biti izložen svačemu.
Ako se držimo stare pretpostavke da državni mediji, čak i posle prelaska u formu javnih, kada dakle više ne rade u korist države već u službi građana, ipak imaju ulogu državnog ideološkog aparata, altiserovski rečeno, i imaju zadatak da artikulišu ulogu građana u društvu, onda je teza o „pravu građana da znaju sve” zapravo potpuno apsurdna.
U periodu kada je deo medija bio pod snažnom kontrolom vlasti, s jedne, i pod skutima protivnika vlasti, sa druge strane, građani su mogli da se mnogo lakše snađu u porukama koje su im poslate.
Naime, na državnim medijima su emitovane laži i svojevrsne servisne informacije o tome šta nas čeka na terenu, a u opozicionim su emitovane analize zbog čega to što nas čeka nije dobro, sve do trenutka kada sami protivnici režima nisu postali aktivni pa su onda i oni nudili putokaze za akciju.
Ukratko, ako u „Politici” piše da je objavljena mobilizacija, to što u „Danasu” piše kako je mobilizacija pogrešna ne menja na stvari.Stoga proteklih meseci u medijima od kojih se očekuje ozbiljnost dobijamo potpuno konfuzne signale. Svako ko se bavio novinarstvom naravno zna da postoje periodi kada je skupština na raspustu, kada nastupe zatišja i plasiraju se lakše teme, međutim kod nas bizarne vesti vrlo lako preplave čak i najpouzdanije medije, i to usred vrlo dinamičnih perioda sa ozbiljnim dešavanjima.
Uzmimo primer izuzetno uspelog i simpatičnog videa Žige Virca u kome ovaj slovenački reditelj „najavljuje svoj film” o jugoslovenskom svemirskom programu.
Ovaj video je napravljen pre svega da nasmeje ljude koji se razumeju u tu temu i da malo pokoleba one koje to ne zanima. Naši mediji su međutim zaposlili ovu drugu grupu ljudi i svedoci smo da se naše najozbiljnije televizije i najuglednije novine bave time da li je Virc zapravo možda zaista otkrio veliku Titovu tajnu.Ako se novinari naših najuglednijih medija eventualno i šale kada ozbiljno analiziraju ovu Vircovu šalu, onda bi morali da imaju na umu da narod uopšte ne gaji sličan smisao za humor.
Otud samo u Beogradu veliki broj starijih ili manje obaveštenih ljudi ovih dana zaista misli da je Tito imao svemirski program.
Ako je nekako moguće opravdati tabloide za eksploatisanje takvih infantilnih senzacija, onda zaista nema opravdanja za medije od kojih građani očekuju usmerenje i pouzdane informacije.
Ako Virca ostavimo po strani, imamo i niz krajnje ozbiljnih tema koje su zahvaljujući medijima ostale neobjašnjene građanima – setimo se recimo ubistva Zorana Đinđića i ogromne količine najbizarnijih informacija, plasiranih sa svih strana, koje su dovele do toga da danas svako ima svoju izdvojenu sliku tog događaja, što bi bilo u redu kada bi postojala barem neka opšteprihvaćena „zvanična” pozicija.
Otud spin doktori više ne moraju da se bave kontrolisanjem informacija koje stižu u javnost već samo moraju da upumpavaju što više novih poluistina, sve dok se potpuno ne izgubi bilo kakvo utemeljenje u činjenicama.
Umesto zabranjenih tema, stavovi građana se danas kontrolišu kroz potpunu raspuštenost medijskih tokova.Kada je jedan moj prijatelj uhapšen tokom služenja vojnog roka zato što je u internim novinama pisao istraživački članak o tada aktuelnom talasu štrajkova u SFRJ, visoki oficir mu je pred odlazak na sud rekao da „ne treba svako baš sve da zna”.
Međutim, gledano iz današnje pozicije, to je bio period u kome su se mediji bavili time da građani ipak nešto „znaju” pa makar to bila i laž. Danas, rekao bih, mediji više nemaju potrebu da pruže građanima čak ni najelementarnije informacije.
Dimitrije Vojnov