Trošenje javnih para: Koliko košta posao u „Telekomu“?
„Telekom“ – zemlja čuda
Ni u važećem Zakonu o radu, ni u Zakonu o zapošljavanju ne postoji odredba koja obaveyuje poslodavca da pri zapošljavanju raspisuje konkurs. Dakle, zapošljavanje bez konkursa kod nas je za javna preduzeća i preduzeća sa javnim profitom zakonom dozvoljeno.
„Telekom Srbija“, više puta proglašavan za najbolju kompaniju, kompaniju sa najvećim profitom, najvećom društvenom odgovornošću, poslodavcem godine, najpoželjnije mesto zaposlenja srpske omladine, poslednje utočište za mnoge rođake i prijatelje rukovodstva kompanije... Ako imate jaku vezu „u vrhu“ i nekoliko hiljada evra, kako se priča među zaposlenima, i vi možete postati deo ovog čudesnog sveta...Puteve kojima su prošli ovi „izabrani“ srećnici, na koji način i uz čiju pomoć su se tu našli danas je veoma teško utvrditi.
- Nažalost, od 2010. godine nemamo više uvid u to koliko i koga zapošljavaju preduzeća, budući da više nisu obavezni ni da prijavljuju nove zaposlene. Od stupanja na snagu sada važećeg Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti (23. maj 2009. godine) poslodavci nemaju obavezu dostavljanja obrasca za Prijavu o slobodnom radnom mestu. Kontaktiraju nas samo kada im je potrebna pomoć u pronalaženju kandidata, što se retko dešava. Od maja 2009. godine, „Telekom Srbija“ je samo jednom potražio našu pomoć pri zapošljavanju. Takođe nisu obavezni ni da objavljuju javne konkurse kada se uprazni neko radno mesto. To praktično znači da ne možete proveriti ni koga ni kako zapošljavaju – objašnjava Srđan Andrijanić, iz Nacionalne službe za zapošljavanje.
Navodno, namera nadležnih bila je da poslodavcima omoguće što brže upošljavanje radnika, bez dugih konkursnih procedura. A posledica toga je da danas nemamo uvid u to koga i kako zapošljavaju kompanije koje barataju javnim parama, a da taj broj neprestano raste.
Prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje, od početka 2005. godine do maja 2009., kada je stupio na snagu novi Zakon o zapošljavanju, "Telekom Srbija” je poslao 2.250 obrazaca o prijemu novih zaposlenih, koji obuhvata i one u radnom odnosu i van njega. Zapošljavanje novih ljudi nije prestalo ni sa početkom ekonomske krize, pa je posebno za 2008. godinu taj broj iznosio 345 novozaposlenih, a za 2009.godinu, i to samo za prvih pet meseci, taj broj je 309. Budući da je to zavisilo od želje poslodavca, javni konkursi za njihovo zapošljavanje uglavnom nisu raspisivani.
Fluktuacija radnika u ovoj kompaniji je česta pojava, svake godine stotine njih dođe u kompaniju ili je napusti. Međutim, podaci o tome nisu baš precizni. Prema godišnjem izveštaju kompanije za 2009-tu, u toku te godine je „Telekom“ napustilo 219 radnika, a primljeno je 253 novih (u radnom odnosu). Budući da je na kraju 2008. bilo ukupno 9.505 zaposlenih (u radnom odnosu), a na kraju 2009. godine 9.655, postavlja se pitanje odakle dodatnih 116 radnika, koji nisu ni među onima koji su napustili kompaniju ni među onima koji su primljeni. Oni su mogli biti regrutovani iz redova radnika van radnog odnosa, ali kako u izveštaju stoji „broj ovako zaposlenih radnika je promenljiv i ne ulazi u ukupan broj zaposlenih“. Ovakve maglovite pretpostavke mogu da stvore širok prostor za proizvoljno zapošljavanje radnika, pod „posebnim“ uslovima.
U kompaniji tvrde da je proces zapošljavanja u skladu sa godišnjim poslovnim planom i da na to ko će i kako biti primljen u „Telekom“ utiču pre svega „tržišne okolnosti.“Ovakav proces ostavlja utisak da se selekcija kandidata vrši veoma ozbiljno i promišljeno, vođena pre svega interesima same kompanije.
Međutim, prema iskustvima i svedočenju zaposlenih, situacija je nešto drugačija.
- Na radno mesto koje se upraznilo, pošto je procedura javnog konkursa duga i komplikovana, došao sam zahvaljujući pozivu prijateljice već zaposlene u toj službi – kaže A.B., bivši zaposleni u „Telekom Srbija“.- Što se tiče zaposlenja na neodređeno, jako dobar prijatelj, koji je zaposlen po ugovoru na neodređeno vreme, mi je priznao da je taj ugovor dobio nakon nekoliko godina rada sa ugovorima o delu i to tako što je imao vezu i to u samom vrhu firme, ali ni to nije bilo dovoljno. Pored veze morao je i da doda mito od nekoliko hiljada evra...
I zaista, ko se dokopa stalnog radnog angažovanja u kompaniji „Telekom Srbija“ i preživi na veoma opasnom bojnom polju, dobiće sve beneficije o kojima sanja. Visoku platu u skladu sa svojom stručnom spremom, godišnje odmore od po mesec dana i bolovanja, „fleksibilno radno vreme“, trinaestu platu, topli obrok...
Ispod palube Telekomovog broda - zaposleni van radnog odnosa
Skoro svaki građanin Srbije mašta o tome da se zaposli u takvom gigantu među srpskim preduzećima kakav je „Telekom“, koji znači „oazu“ blagostanja i mira, sa svim beneficijama koje jedan zaposleni može poželeti. „Telekom“ je u većini anketa zauzimao sam vrh najpoželjnijeg radnog mesta među nezaposlenom srpskom omladinom. Međutim, da li je baš tako?
Istraživanje o najpoželjnijem poslodavcu za 2008. godinu, koje je obavljeno tokom Sajma zapošljavanja, koji je u aprilu održan u Beogradu, Novom Sadu i Nišu i u kojem je učestvovalo 2.444 ispitanika, posetioca sajma, pokazalo je da je „Telekom Srbija“ najpoželjini poslodavac. Međutim, da li ovi mladi znaju kako izgleda rad u Telekomu za dobar deo njegovih zaposlenih?
- Za godinu i po dana angažovanja potpisao sam oko 6 ugovora. Svaki je podrazumevao i novo zvanje, pa sam tako bio i referent za štampana izdanja, i zadužen za prijem i kontrolu grafičkog materijala, zadužen za kvalitet oglasa, dizajner oglasa i slično, a da sam pritom sve vreme radio jedan isti posao i sedeo na istom radnom mestu...- svedoči A. B.
Danas zaposleni u Telekomu čine „dva suprotstavljena tabora“, oni koji su primljeni u radni odnos i oni koji nisu. Mnogi mladi, ispod 30 godina, u „Telekomu“ rade pod čuvenim PP ugovorima, ugovorima o privremenim i povremenim poslovima. U Zakonu o radu, pod članom 197. stoji da „Poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini da zaključi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova“. Ovo je razlog što ugovor koji zaposleni potpiše ne može da traje duže od 6 meseci (120 radnih dana), pa zbog toga zaposleni potpisuje stalno nove ugovore, sa novim, izmišljenim radnim mestima, iako sve vreme radi jedan isti posao.
I dok se na palubi Telekomovog broda, voze šefovi i direktori raznoraznih sektora, direkcija, odeljenja, funkcija, i slično, dotle ispod palube brod pokreću mnogobrojni malo plaćeni i obespravljeni radnici. Ovi zaposleni, takozvani PP-ovci, plaćeni su na sat, i to negde između 100 i 150 dinara po satu, nemaju pravo na bolovanje ili godišnji odmor, svaki odsutan sat je neplaćen...Dakle, nešto što neodoljivo podseća na nadničarski posao...
Gde pare idu?
Prema članu 198. Zakona o radu, „Poslodavac može za obavljanje privremenih i povremenih poslova da zaključi ugovor sa licem koje je član omladinske ili studentske zadruge i koje nije starije od 30 godina“.
Međutim, umesto da pomažu zapošljavanju mladih, kako im samo ime kaže, omladinske zadruge se volšebno pojavljuju tek nakon što je kandidat pronađen i zaposlen, da uzmu svoj ”harač”. Zaposleni se upućuju u tačno određenu omladinsku zadrugu, u koju je obavezan da se učlani i preko koje prima platu. Takođe, ako novozaposleni nema još otvoren račun u banci (što je slučaj sa mnogim mladim ljudima koji dolaze), onda je primoran i da račun otvori u tačno određenoj banci. Tako javne pare odlaze u džepove omladinskih zadruga, ”prijateljskih” banaka, rođaka i prijatelja zaposlenih na visokim funkcijama, koji „toplo“ preporučuju ove omladinske zadruge i banke...
- Nikada nisam bio član nikakve omladinske zadruge, a ponajmanje sam preko nje pronašao ovaj posao. Ipak, morao sam redovno od svoje plate da odvajam procenat za njene ”usluge”, a svaki put kad se menjala postavka rukovodstva, menjala se i omladinska zadruga kojoj dajemo procenat – priča A. B.
Ovaj sistem suptilnog i ”legalnog” reketiranja deluje veoma efikasno; naizgled poslodavac čini uslugu nezaposlenom što ga učlanjuje u omladinsku zadrugu i zapošljava, a sa druge mu uzima procenat za to, koji prvih par meseci zaposlenja iznosi čak 20 odsto. Kada taj procenat pomnožimo sa par hiljada zaposlenih na ovaj način, pa onda još puta 12 meseci, dobije se znatna suma godišnjeg priliva koje omladinske zadruge ostvaruju „pomažući“ u zapošljavanju omladinaca.
Van radnog odnosa nisu samo omladinci
Za zaposlene preko 30 godina ulogu posrednika preuzima sam ”Telekom” i angažuje ove radnike kao ”nezaposlena lica izvršioce posla”. Oni neposredno sa firmom sklapaju ugovor. Neki godinama rade na ovaj način, iako isto zakonsko ograničenje od 6 meseci važi i za njih.
- Radim više od pet godina na ovakvim ugovorima, ali sam čula, za neku ženu u Nišu koja radi više od deset godina na ovaj način. Mislim da je ova forma ugovora novijeg datuma, nekada su isto ovo radili pod drugim imenom, ali na isti način. Sa svakim ugovorom dobijemo i novo zvanje, a cena radnog sata takođe može da varira. To najviše liči na honorarne poslove, branje višanja ili jabuka...- zaključuje izvor koji je želeo da ostane anoniman.
Budući da njihov posao “visi o koncu” svakih nekoliko meseci, za ovakve zaposlene van radnog odnosa jedini način da ostanu u “Telekomu” i osiguraju sebi radno mesto jeste da potraže neku “jaku vezu” na visokoj funkciji u kompaniji, a zatim da to radno mesto i kupe...
Za neke san, a za neke noćna mora, ”Telekom Srbija” danas postoji sa hiljadama zaposlenih u svojim redovima. Zbog tako velikog broja, stalne fluktuacije i nepreciznih podataka, danas je veoma teško ući u trag svakome od njih, načinu na koji su dobili posao, šta su sve morali da urade zbog njega i koliko da plate, razlozima zbog kojeg su ga napustili...
Javno preduzeće ili ne, pitanje je sad
U kompaniji ”Telekom Srbija” naglašavaju da oni nisu javno preduzeće
nego akcionarsko društvo, koje ostvaruje profit kao sva druga privatna
preduzeća. I zaista, u Agenciji za privredne registre, ”Telekom Srbija”
je registrovan kao zatvoreno akcionarsko društvo. Međutim, profit na
koji su ”naročito ponosni”, kako kažu u saopštenju, ipak većinom pripada
Vladi Republike Srbije koja je vlasnik 80% akcija ”Telekoma”. Dakle,
najveći deo profita ”Telekoma” jeste javna svojina i pripada građanima
Srbije, pa se postavlja pitanje ko taj novac kontroliše, kuda on ide,
šta se sve njime finansira... |
Autor teksta je Milica Nastasić
Tekst je nastao u okviru mentorske radionice "Novinarska
potera-trošenje javnih para" koju je UNS organizovao uz podršku UNDP-ija
u periodu od 28. maja do 25. juna 2011. godine na kojoj je učestvovalo
16 novinara iz Srbije.