Nije jednostavno odgovoriti na pitanje koliko smo, i jesmo li uopšte, posle 125 godina, bliži cilju zbog kojeg su naše kolege u kafani „Građanska kasina“ jednoglasno odlučile da, po uzoru na druge evropske države, osnuju novinarsku klub. Jedan od predloga koji je Milan Marković, urednik ’’Porote’’ i inicijator tog istorijskog sastanka dao, bio je, da se zbog malobrojne čitalačke publike, a mnogobrojnih kafana, (u tadašnjoj Srbiji ih je bilo oko 2500), donese zakon ’’kojim će svaka kafana i mehana, obavezna biti da drži izvestan broj novina. I kartanje bi se time izvesno umanjilo“, izvestila je ondašnja štampa. Predlog nije prošao, ali je ubrzo ministar unutrašnjih dela pozvao beogradske urednike i načelnika pošte da se dogovore „kako treba udesiti da se novine mogu pretplaćivati kod sviju pošta“ i izdao naredbu o ekspediciji novina pretplatnicima. Zanimljivo bi bilo utvrditi povećava li se i danas u Srbiji broj kafana brže od broja prodatih novina.
Na današnji dan pre 125 godina doneta je odluka da se osnuje Srpsko novinarsko društvo i usvojena su pravila zvana „štatut“. U prvom članu, osim što piše da se novinari udružuju u nameri da obezbriže i unaprede srpsku publicistiku i da se uzajamno pomažu, stoji da se zbog „zaštite ugleda i interesa publicistike sastavi porotni sud radi časti nad svakim svojim članom, koji bi, na zlo upotrebljavajući javnu reč, kompromitovao slobodu štampe u Srbiji“. Taj cilj smo dostigli: ne samo da imamo Sud časti nego smo sačinili Kodeks novinara Srbije, koji važi za oba konkurentska udruženja.
Srpsko novinarsko društvo, dok mu je na čelu stajao naš prvi predsednik dr Laza Kostić, novinar, pesnik, dramaturg... poliglota, imalo je svega dvadesetak članova. Danas nas je oko 5.000 (2600 stalnih i još toliko povremenih članova – onih koji po neku članarinu i preskoče).
Mnogo je sličnosti u događajima u javnom životu i u novinarskom esnafu Srbije na početku i na kraju dvadesetog veka. Godine 1906. stranačka trvenja i svađe, ali i pogubno političko svrstavanje novinara, doveli su do rascepa u novinarskoj organizaciji. Pored Srpskog novinarskog udruženja osnovano je i Društvo srpskih novinara i publicista na čelu sa dr Jovanom Skerlićem. Posle pet godina, 1911. godine, oba udruženja spajaju se u Srpsko novinarsko udruženje na čelu sa Branislavom Nušićem, koje je brojalo oko 80 članova. Tako je bilo početkom prošlog veka. A na njegovom kraju, opet nastaju dva nova novinarska udruženja: Nezavisno društvo novinara Vojvodine, 1992. i Nezavisno udruženje novinara Srbije, 1994. godine. Za razliku od priče s početka veka, kada je novinarski raskol trajao pet godina, UNS i NUNS razdvaja već 12 godina odvojenog postojanja.
Ako bi u 125 godina postojanja Udruženja novinara Srbije tražili najuspešniji period onda su to, svakako, godine posle ujedinjenja novinarskih organizacija, a posebno od 1929. do 1938. godine kada je u Upravu izabran i pet puta uzastopno za predsednika biran Dobrosav-Dobrica Kuzmić, novinar i urednik dopisničke mreže „Politike“. U mandatu našeg sjajnog pretka Dobrice Kuzmića, za samo devet meseci, podignut je Dom novinara oko kojeg se mi danas, nažalost, sporimo. Tih godina osnovan je Potporni fond, Fond za pomoć nezaposlenim novinarima, pokrenut je ’’Ošišani jež’’, izdavačko preduzeće „Sedma sila“ koje je izdalo prvi telefonski imenik u Srbiji.
Za vreme Dobrice Kuzmića Udruženje je pomagalo novinare koji su bili na robiji. Danas, na svu sreću, novinari ne mogu biti osuđeni na zatvorsku kaznu zbog javne reči. Ipak, ne možemo se pohvaliti da smo toliko dobro organizovani i moćni da novčano pomažemo kolege koje su neumereno, često drakonski, novčano kažnjene za klevetu i uvredu.
Još koju reč o policiji, prošlosti i sadašnjosti naših Udruženja.
Iako je u martu 1938. godine Uprava na čelu sa Dobricom Kuzmićem dobila poverenje novinara, posle samo tri meseca, u napetoj atmosferi, zbog sukoba režimskih i opozicionih novinara, održana je vanredna skupština, a zgrada Doma novinara bila je opkoljena žandarmerijom. Dobrica Kuzmić je bio prinuđen da se zauvek povuče iz Uprave Udruženja.
Posle 63 godine, u 2001. voljom novinara, policija je ponovo u Domu novinara, kako bi obezbedila useljenje Nezavisnog udruženja novinara Srbije po sudskoj privremenoj meri koju je sudija Trećeg opštinskog suda Predrag Vasić doneo, a da tuženoj strani – UNS-u, nije omogućio da se izjasni o tužbi naših kolega. Uprkos svemu, mislim da je danas dobra prilika da ponovim: ako ishod sudskih sporova dva udruženja bude u našu korist, nama policija neće biti potrebna, jer ne želimo da iz svoje zgrade iseljavamo naše kolege i prijatelje.
U dugoj i bogatoj istoriji Udruženja stradalo je u ratovima (balkanskim, prvom i drugom svetskom, ratu na prostoru bivše Jugoslavije) mnogo naših kolega. Predratni predsednik Jovan Tanović, Solunac, odlikovan Karađorđevom zvezdom, streljan je odlukom revolucionarnih vlasti zato što je za vreme rata radio u „Obnovi“, listu pod upravom okupacionih vlasti. Nažalost, u miru, po našem uverenju, samo da bi bili ućutkani, likvidirani su naši članovi - 1999. godine, Slavko Ćuruvija, vlasnik Dnevnog telegrafa i Evropljanina i 2001. godine, Milan Pantić, novinar Večernjih novosti iz Jagodine, a pod još nerazjašnjenim okolnostima, život je izgubila novinarka Duge Dada Vujasinović. I ovom prilikom, s razlogom, moramo da ponovimo da dok se ne rasvetle ubistva naših kolega, neće biti slobode medija u Srbiji.
Na dilemu sa početka ove priče: koliko smo, i jesmo li uopšte, posle 125 godina bliži ciljevima zbog kojih smo osnovani, teško je dati odgovor, delom i zbog našeg nemara prema novijoj istoriji novinarskog esnafa. Malobrojni su novinari koje zanima istorija Udruženja, posebno godine posle Drugog svetskog rata.
Ipak, bez želje da idealizujemo prošlost, treba istaći hrabar i istrajan stav naših kolega koji su, u vreme Rezolucije Informbiroa, vratili u članstvo i pomagali da se zaposle svi novinari koji su robijali Goli otok.
Početkom poslednje decenije dvadesetog veka desio se takođe vazan događaj, možda najznačajniji u novijoj istoriji Udruženja novinara Srbije. Juna 1992. godine, na Tari, na Skupštini Udruženja, u jeku građanskog i etničkog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zaključeno je, posle skoro pola veka, da Udruženje novinara Srbije više ne bude društvena organizacija, ni novinar društveno–politički radnik. U zaključcima sa Skupštine na Tari, Udruženje se određuje kao profesionalna organizacija koja će štititi samostalnost i dostojanstvo novinarske profesije sa „podjednakom distancom prema svim političkim partijama i grupama sa političkim ciljevima“.
Istine radi, treba podsetiti da su već na sledećoj skupštini, 1996. godine u Smederevu, gradu u kome je sahranjen prvi srpski profesionalni novinar Dimitrije Davidović, novinari, proslavljajući 115 godina Udruženja, izabrali i novo rukovodstvo na izborima koji – blago rečeno – nisu bili regularni.
Ishod: izbor Upravnog odbora koji je ličio na prošireni kolegijum RTS – a. U toj Upravi bila je i moja malenkost. Posle otkrivanja izborne krađe član nadzornog odbora, kolega Mišo Vujović i ja narednih godina smo tražili sazivanje vanredne skupštine, na žalost bez uspeha. Onda se desila 2000. Ostalo je poznato. Ipak, posle 125 godina, jesmo li bliže cilju... Jesmo... Ali, ne za sva vremena.
Nino Brajović
Beograd, 22. decembar 2006.