Naslovna  |  Aktuelno  |  UNS vesti  |  Svi lažni Božićevi novinari i uloga jednog teksta iz «Slobodnog tjednika» u nekažnjenom zločinu
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

UNS vesti

15. 03. 2024.

Autor: Dragana Bjelica Izvor: UNS

UNS-ovo istraživanje ubistva šabačke ekipe RTS-a: Zorana Amidžića, Bore Petrovića, Dejana Milićevića i mobilisanog Sretana Ilića na Baniji 1991. godine (1. deo)

Svi lažni Božićevi novinari i uloga jednog teksta iz «Slobodnog tjednika» u nekažnjenom zločinu

Da bi se uspostavio okvir za ovu strašnu priču o stradanju srpskih novinara na ratištu u Hrvatskoj neophodno je podsetiti čitaoca šta je bio Slobodni tjednik (ST), nedeljni tabloid, koji je izlazio u Zagrebu, a u kom je po ubistvu RTS-ove šabačke ekipe objavljen tekst prepun neistina, potpisan sa Jovan Kubura. Taj tekst sadržao je dva dokumenta koja su bila kod Amidžića kada je ubijen.

Kada bi te 1991. godine znatiželjni čitalac došao na adresu „Slobodnog tjednika u Zagrebu i potražio Jovana Kuburu, uredno potpisivanog novinara, mnogo bi se razočarao. Ne bi ga našao.

To ime bilo je jedno od mnogih izmišljenih, a koja su u to ratno vreme služila za orgijanje „tabloida sa istorijskim značajem za hrvatsko novinarstvo“. Ocenu u citatu izneo je njegov osnivač i glavni urednik Marinko Božić.

Tiraž od oko 200 000 prodatih primeraka donosio je izuzetnu zaradu mediju, današnjim rečnikom rečeno, kontroverznog Božića.

Na prvi pogled redakcija koju je predvodio s pažnjom se obraćala čitaocu. Na prvim stranicama, gde je „Slobodni tjednik objavljivao pisma čitalaca, uredništvo se uredno ograđivalo od mogućih neistina uz napomenu da „nepotpisana i anonimna pisma neće biti objavljena“.

Paradoksalno, bio je to list koji je objavljivao tekstove ispod kojih su stajali potpisi nepostojećih autora.

Jedan takav „pseudonim“ nalazio se i u impresumu na mestu zamenika glavnog urednika.

Suprotno novinarskim pravilima, a to je konstanta po kojoj će biti prepoznatljivi i nakon dva oživljavanja do konačnog kraja ST ekskluziva 1996. godine, objavljivane su neproverene informacije, konstrukcije i laži.

Zbog sadržaja ovog tiražnog nedeljnika koji je nastao februara 1990, a najbrutalniji period imao do Božićeve smrti 1993. godine, ljudi su maltretirani, premlaćivani, pljačkani, morali da pobegnu iz Hrvatske, gubili živote, sami sebi presuđivali.

Kako je izgledao Slobodni tjednik?

Za nekoga ko ga nikada nije držao u rukama informacija je da su to dugi tekstovi, veliki format stranica koje se najlakše čitaju za stolom. Glavni urednik Božić imao je osiguran dobar provod u medijsko-političko-estradnom životu, a podrška vlasti činila ga je nedodirljivim.

„Opskurni“, „tvornica laži“, „novine koje su ljudima uništavale živote i „doslovno ubilački politički tabloid“, kako će ga kasnije opisivati, bujao je u vreme rata.

Na stranicama „Slobodnog tjednika“ tokom  građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije uporno su objavljivani spiskovi ljudi, sa adresama i telefonima.

Redovne su priče sa profilnim fotografijama, podacima gde rade, u kom mestu žive, od ST-a označene kao osobe štetne po hrvatske interese. Pisali su i o njihovoj deci, braći, sestrama i gde se nalaze, opet, sa adresama.

Po pravilu su to bili Srbi označavani kao „četnici“, „boljševici“, „KOS-ovci“ (Kontraobaveštajna služba Vojske Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koja se u ratu, kao i zemlja, raspadala). 

Meta ovakvog medija postajali su i etnički Hrvati kojima je redakcija pripisivala da su obaveštajci i projugosloveni. Poznato je da se nekadašnjem oficiru JNA ubio otac 12 dana posle neistina objavljenih u Slobodnom tjedniku.

U trenutku kada su ga popisali kao KOS-ovca koji razara Osijek, u kom su, inače, živeli njegova supruga i deca - nalazio se u vojnom zatvoru u Beogradu. Nakon razmene taj bivši oficir JNA boriće se u redovima hrvatske vojske. Mnogo godina kasnije saznaćemo, prema svedočenju porodice koje su objavile zagrebačke „Novosti“, komšije su njegovom ocu pre samoubistva, između ostalog, „mahale i s onim tekstom iz `Slobodnog tjednika`“.

Da u opasnom kontekstu čovek osvane u novinama moglo je da se desi i ako su novinari te redakcije želeli da se svete nekome zbog ličnih nesuglasica.

Model je uglavnom bio da u tekstu objave niz imena kojima su pripisivali subverzivnu ulogu i to da su pretnja po hrvatske interese.

Mogla su to da budu naređana imena koja je sastavio neki krizni štab, spisak dežurstava u kasarni, niz maloletnih rukometaša, koji su za potrebe ovog medija, što se desilo u slučaju stradanja kolega iz Šapca, postajali grupe izdajnika ili četnika, Srbo-udbaša, jugo-boljševika, KOS-ovaca. 

Dalje su se stvari odvijale same.

Slučaj koji istražuje UNS za Dosije o ubijenim i nestalim novinarima imao je drugačiji redosled.

Četiri čoveka su ubijena, potom je o njima pisao „Slobodni tjednik.

Tekst „Pucati na špijune bez zaustavljanja!“ objavljen je uz nadnaslov: Posebne vojne dozvole, automatske puške i SMB uniforme nisu spasile četvoročlanu ekipu TV Beograd od smrti! Potpisan je od navodnog autora Jovana Kubure. Izašao je u broju 82 od 17. oktobra 1991. godine.

Iz teksta je jasno da je osoba koja ga je pisala posedovala lične stvari pokojnika koje su se kod njih nalazile u trenutku ubistva. Ili, da joj je podatke dostavio neko ko je to imao. 

Ubijeni 9. oktobra 1991. godine, ubrzo po dolasku na hrvatsko ratište, na teritoriji Banije, bili su novinar Radio televizije Srbije i šef dopisništva u Šapcu Zoran Amidžić (41), snimatelj Bora Petrović (32) i pomoćnik snimatelja Dejan Milićević (24). 

Sa njima je u automobilu kog su zasuli meci ubijen i mobilisani Sretan Ilić (42), urednik u Radio Šapcu.

Istraživanje UNS-a pokazaće da je Sretan u automobil ušao kako bi sigurnim putem sproveo svoje kolege novinare pošto je bio rezervista i neko vreme sa vojskom proveo na tom terenu.

Očigledno je da su do ličnih stvari ubijenih Šapčana, odnosno podataka iz njih u Tjedniku kasnije došli, jer nisu o tome pisali u broju koji je izašao 10. oktobra 1991. godine. Štaviše "Jovan Kubura" je u njemu bio zauzet objavljivanjem spiska "četnika iz Pounja" pod naslovom "Gori si od ustaša, srpska izdajico".  

Kako je to često bilo u ovim novinama u okviru nekog teksta sa svežim spiskom, javljala se osoba da demantuje da pripada nekoj neprijateljskoj listi iz prethodnog broja.

Tako se u Kuburinom tekstu sa "poverljivim spiskovima četnika iz Pounja" našlo uokvireno i ovo (UNS će objaviti inicijale iako su u originalnoj objavi puna imena, prezimena i nazivi, prim. nov.):

"U prošlom smo broju objavili dio adresara ratnog zločinca S.T. u kojem se nalaze i telefonski brojevi izvjesnog N.M. Riječ je o bivšem kosovcu iz Siska, a ne o čovijeku istog imena i prezimena, prosvetnom radniku iz Hrvatske K. Po našim saznanjima N.M. bivši profesor Osnovne škole "D.T.", nema nikakve veze sa zločincom S.T, a ni sa četničkim ideolozima Pounja".

To ime, Jovan Kubura, nije se pojavljivalo u prvoj godini postojanja nedeljnika koji je pokrenut sa naklonošću predsednika Savezne Vlade SFRJ Ante Markovića.

"Prvi nezavisni jugoslovenski list", kako se predstavio, već će posle nekoliko brojeva biti opčinjen obaveštajnim službama, pa čak i stvoriti svoju ST-ovu obaveštajnu službu (STOS) koja je potpisivana ispod „senzacionalnih otkrića“ - što su uglavnom bili opet spiskovi obaveštajaca.

 U martu i aprilu 1993. godine ovaj medij postaje "prvi najhrvatskiji list" i "prvi svehrvatski list" kako je pisalo na naslovnici.

Na promociji Slobodnog tjednika u Međunarodnom pres centru u Beogradu marta 1990. osnivač i urednik Marinko Božić na pitanje o kakvom se listu radi rekao je: "pre svega jugoslovenske" orijentacije, "a zatim evropske".

 "Sastav redakcije je čisto profesionalan i mogu vam kazati da nitko od petorice zaposlenih nije član nikakve političke stranke", rekao je Božić.

Govoreći o finansiranju objasnio je da dobro plaćaju novinare, a da je "prvi i glavni dioničar INA-turs" 

Tada je, zbog isticanja kredibiliteta lista, nabrojao ko se nalazi u Izdavačkom savetu na čije formiranje nisu, kako je naveo, bili obavezni po Zakonu o informisanju SR Hrvatske.

„Dr Tomislav Đorđević, potpredsjednik Sabora SR Hrvatske, dr Velimir Srića, predsjednik Republičkog komiteta za nauku, Marko Roglić, predsjednik INA-Tursa, koji je ujedno i predsjednik našeg izdavačkog savjeta i drugi“.

Božić je na toj konferenciji ispustio da pomene sebe, ali i druga poznata imena, koja su u početnim brojevima uredno štampana ispod naziva Izdavački savet: dr Mario Plenković (zamjenik predsjednika), Ante Tonći Pocrnja, Veljko Bulajić, Džavid Husić, Goran Milić, Mihovil Gunjača, Silvije Degen, Predrag Naletilić, Ivan Ostoja i Marinko Božić.  

Istraživanje nas je dovelo do činjenice da se pseudonim Jovan Kubura pojavljuje sredinom 1991. i nestaje u aprilu 1992. godine kada je u broju 107 objavljen poslednji tekst sa tim potpisom.  

Pišući o ubijenim šabačkim novinarima "Jovan Kubura" je, po ustaljenoj praksi, potkačio razne, te izlistao poimence, između ostalih, lokalni "velikosrpski novinarski lobi".

Međutim, značaj tog teksta, pogotovo za neko zainteresovano pravosuđe, u tome je što su objavljena dokumenta koja je sa sobom imao pokojni Zoran Amidžić.

Tu je vojna dozvola za posetu jedinicama na Baniji, Kordunu i Bosanskoj krajini na ime Zorana Amidžića za snimanje "TV priloga o jedinicama angažovanim na kriznom području" a koje je izdala Vojna pošta 2082 u Beogradu.

Uz nju objavljen je dokument koji je predstavljen kao "spisak šabačkih četnika koji su došli `oslobađati` Hrvatsku od Hrvata". Zapravo, radilo se o imenima maloletnih rukometaša koja je kod sebe imao pokojni Amidžić, a među kojima je i ime njegovog sina.

Inače, Amidžić je bio u rukovodstvu rukometnog kluba Metaloplastika iz Šapca. Deca koja su igrala rukomet u klubu, pobrojani su kao da su svi do jednog bili u Glini.  

U konstruisanu priču navodni Kubura i „Slobodni tjednik uveli su svedočenje "izbezumljenog rezerviste".

On se, pišu, predao hrvatskim gardistima i rekao da su rezervisti JNA pucali "po naređenju". Oni su ubili novinare jer su snimili "isprepadane i nemotivirane Šapčane" koji su na taj deo ratišta raspoređeni, i takvu sliku trebalo je da pošalju u Beograd. Uz te reči „izbezumljeni rezervista“ rekao je da, uprkos naređenju, ipak nije pucao.

Istraživanje UNS-a pokazuje da je ST lagao, ne samo proizvodeći maloletne rukometaše u „četnike“ koji ratuju u Glini, već  i kada je objavio da su „ubijeni novinari i snimatelji bili u vojničkim uniformama i naoružani automatskim oružjem“.

Osim mobilisanog rezerviste Sretana Ilića, dokumenti u koja je UNS imao uvid, pokazuju da niko iz civilnog automobila nije nosio uniformu. Ubijeni Amidžić, Petrović i Milićević bili su u civilnoj odeći.

Postoji i obdukciona dokumentacija koju je sačinio patolog Zoran Stanković, uvrdili smo u istraživanju. Tako su porodice posle više od 20 godina saznale i da je nad ubijenima urađena obdukcija. 

Tekstove „Jovana Kubure“ nigde nije pratila njegova fotografija, iako je redakcija razvila praksu da izmišljenim imenima dodeli lik.

Postojala je fotografija jednog drugog, po potpisima izuzetno aktivnog novinara koji je sa Kuburom često bio tekst do teksta.

Bio je to Milorad Besaković, takođe osoba koja ne postoji sa tim imenom i prezimenom, On je posebno interesantan čitaocu iz Srbije jer se za „Slobodni tjednik“ za vreme rata navodno javljao iz Beograda.

Pisao je o Slobodanu Miloševiću, Arkanu, Titu, Lepoj Breni, Momiru Bulatoviću... Nekoliko puta o Vuku Draškoviću, sa kojim je, navodno, razgovarao.

Pronašli smo intervju sa Draškovićem koji je najavljen kao ekskluzivan i u kom „Besaković“ piše da se sve odigralo naprečac, pri slučajnom susretu, uoči 9. marta 1991. godine. Naslov je bio "Ispunio obećanje: Vuk pokrenuo srpski puk".  

"`Mi moramo prevarenom srpskom narodu kao i pre pedeset godina reći istinu: bolje grob nego rob!`- kazao je u specijalnom razgovoru s našim reporterom vođa srpske opozicije za kojega je glasovalo 800 tisuća Srba - `Kao što je srpski narod konačno shvatio veliku Titovu prevaru i zaveru, on mora shvatiti prevaru i zaveru Slobodana Miloševića`", bili su citati iz podnaslova.

"Ne mogu ja da se setim nepostojećeg razgovora. Taj intervju je izmišljen kao i ime novinara", reći će Drašković pošto smo mu mejlom poslali tekst i zamolili da nam pomogne početkom 2023. godine da pronađemo Besakovića.

Ovaj političar i književnik rekao nam je u telefonskom razgovoru kako se "krstio desnom i levom rukom" kada je intervju pročitao.

"To nije moj rečnik. Posle vašeg mejla istraživao sam taj `Slobodni tjednik`. To je bio ekstremni list, proustaški. Iako ga je KOS osnovao. Osnivač im je koliko vidim u Guglu bio u KOS-u. Onda su vodili kampanju protiv oficira KOS-a", rekao nam je tada Drašković. 

Uputio nas je na hrvatskog novinara kojem je tih godina davao intervjue i za kog veruje da bi mogao da pomogne.

Najčešće se Slobodni tjednik držao jedne iste profilne fotografije koja je pratila potpisanog izmišljenog novinara.

Tomislav Tardeli (Tomislav Tardelli), nepostojeća osoba ali često potpisivani autor tekstova, inače jedno vreme smešten na mesto zamenika glavnog urednika, dosledno je imao fotografiju koja, kako se čini istraživačima UNS-a, predstavlja američkog glumca koji se zove Rob Lou.

Za svog „beogradskog dopisnika“ ipak su uspeli da naprave grešku i objave dve različite fotografije. Tako smo se, istražujući, sreli sa dva lika vrednog Milorada Besakovića.

(Nastavak sledi) 

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi