Naslovna  |  Aktuelno  |  Vesti  |  NATO je ubio 16 radnika RTS-a. Za taj ratni zločin mora da odgovara
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

22. 04. 2021.

Autor: Vladimir Radomirović Izvor: Politika

Odgovor Zoranu Janiću, „Pred godišnjicu napada na RTS“, Politika, 20. april

NATO je ubio 16 radnika RTS-a. Za taj ratni zločin mora da odgovara

Nije mala stvar objaviti tekst na gotovo celoj strani Politike, a u svakoj rečenici bar po jednu neistinu, dezinformaciju ili konfabulaciju. Ne može to svako, ali može, eto, „esejista i prevodilac“ Zoran Janić. Da mi je znati kako se izborio za tu privilegiju.

Prvo o činjenicama. U noći između 22. i 23. aprila 1999. godine NATO je raketirao sedište Radio-televizije Srbije, ubio 16 medijskih radnika i ranio nekoliko desetina naših kolega. Saopštio je da je bombardovanje zgrade RTS-a „napad na sam mozak Miloševićevog vojnog aparata“.

Ne kažem samo ja da je ovo bio ratni zločin. Uz Udruženje novinara Srbije je najuglednija svetska organizacija za zaštitu ljudskih prava „Amnesti internešenel“. Sa nama su Međunarodna federacija novinara (IFJ) i Evropska federacija novinara (EFJ), koje se slažu da mediji ne mogu biti legitimne vojne mete. 

Kako je onda moguće da „Politika“ ustupi toliko elitnog novinskog prostora „esejisti i prevodiocu“ koji ni u jednoj rečenici ne osudi NATO zločin nad nedužnim civilima čiji je jedini zločin bio što su te noći došli da odrade redovnu radnu smenu? Ali zato ne propusti da Srbiju optuži i što nekome nije platila put u Strazbur? 

Do danas niko iz NATO-a nije odgovarao za ovaj ratni zločin. Samo je tadašnji direktor RTS-a Dragoljub Milanović osuđen pred srpskim sudom jer nije ispraznio zgradu.

Naša država 22 godine nije tražila odgovornost NATO-a i to je naša sramota. Kako je moguće da to našem esejisti nimalo ne smeta?

Čudi me i što prevodilac Janić i sa prevodom ima problema. Jer, onaj ko zna strane jezike lako može da utvrdi da ne postoji nikakva „spomen-ploča novinara i medijskih radnika koji su izgubili život obavljajući svoju dužnost“ o kojoj on u „Politici“ piše, i da ne postoji „svetska federacija novinara u Njujorku“. Onaj ko poznaje osnove srpskog jezika može da proveri da nikad nisam najavio nikakvu „tužbu protiv funkcionera NATO-a“ (Janiću ova laž nije bila dovoljna pa navodi da je najava koju je izmislio bila „gromoglasna, sasvim u skladu sa zakonima propagande“).

Tražio sam da Komitet za zaštitu novinara iz Njujorka, u čijem je upravnom odboru u vreme napada na RTS bila supruga Ričarda Holbruka Kati Marton, stavi ubijene radnike RTS-a na spisak stradalih novinara i medijskih radnika. Do danas na njihovom sajtu nema imena stradalih u najtežem napadu na medije u poslednjih 30 godina. (U napadu na pariski „Šarli Ebdo“ 2015. godine teroristi su ubili 12 ljudi, od kojih osam saradnika tog lista. Njihova imena su na spisku).

Tražio sam i tražiću odgovornost NATO-a. To je moja obaveza kao predsednika najvećeg srpskog udruženja novinara. To je moja obaveza kao novinara. Obaveza koju imam od 1999, kada sam kao mlad novinar objavio svoj prvi tekst o bombardovanju RTS-a.

Tražio sam i nastavljam da tražim i da naša država konačno nešto uradi. Prvi korak je napravljen nedavno kada je Radna grupa za bezbednost i zaštitu novinara u svoj plan rada uvrstila otvaranje arhiva u vezi sa napadom.

Kaže Janić da sam 2019. napravio „međunarodnu revizionističku konferenciju“ na kojoj je „opet optužen NATO kao isključivi krivac za pogibiju tehničara RTS-a“. Zna li to Janić da je neko drugi, a ne NATO, ispalio projektil koji je srušio zgradu u Aberdarevoj? Zna li to Janić da je neko drugi, a ne vođe NATO-a i SAD, naredio da se to uradi?

Seća li se Janić da je govorio na toj konferenciji i da je dobio priliku da kaže da je za stradanje radnika RTS-a odgovoran Miloševićev režim? Ili mu smeta što se na tom mestu čuveni američki novinar Džeremi Skejhil izvinio za zločin svoje vlade, što je zapadne političare za zločin optužila i poznata francuska novinarka Elizabet Levi? Što su im se pridružili američko-nemački novinar Metju Rouz, predsednik Saveza novinara Rusije Vladimir Solovjov, predstavnice grčkog sindikata novinara, funkcioneri Međunarodne federacije novinara i Evropske federacije novinara...     

Kao predsednik Udruženja novinara godinama insistiram na odgovornosti naše države za ubistva Slavka Ćuruvije i Milana Pantića, za činjenicu da su istrage kasnile ili nisu dobro vođene, za to što Srbija zbog ova dva ubistva i dalje nosi breme zemlje koja ne kažnjava najteže zločine nad mojim kolegama.

Ne vidim zašto isti aršin ne bi važio i za NATO.

Potrebna nam je pravda za radnike RTS-a, za troje kineskih novinara ubijenih u napadu na ambasadu NR Kine i za 15 srpskih i albanskih novinara i medijskih radnika ubijenih na Kosovu i Metohiji od 1998. do 2005. godine od strane terorista koje je podržavao isti taj NATO.  

*glavni i odgovorni urednik Pištaljke i predsednik Udruženja novinara Srbije

 

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi