Naslovna  |  Aktuelno  |  Feljton o Studiju B  |  Semafor u studiju
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Feljton o Studiju B

16. 06. 2023.

Autor: Branislava Milunov Izvor: Branislava Milunov/Danas

Semafor u studiju

Muzika, koja je do tada mogla da se čuje samo na Radio Luksemburgu, spontani i opušteni voditelji koji se snalaze pred mikrofonom u svakoj mogućoj situaciji, brze, kratke vesti, zanimljivi gosti različitog profila, od predstavnika grada do umetnika, pevača i glumaca osvajali su svakim danom sve više slušalaca u Beogradu.

Oni su posebno voleli što se na Studiju B nije dugo pričalo. Na tome je naročito insistirao dvojac Dragan Marković i Borjan Kostić. Zahtevali su da se poštuje pravilo: tri minuta priče, tri minuta muzike. Da bi i voditeljima i toncima bilo lakše, 1971. ekipa tehničara Studija B napravila je i montirala u studiju specijalan semafor. Zeleno svetlo radilo je 2 minuta i 45 sekundi, žuto svetlo trajalo je 15 sekunde i bilo je znak upozorenja da razgovor mora da se privede kraju.

Kada bi se na semaforu upalilo crveno svetlo, to je bio alarm da je priči došao kraj i tonac je imao sva prava da pusti muziku. Naravno, tolerisao se tu i tamo koji sekund. Ali, ako je gradonačelnik Branko Pešić poštovao „semaforski režim“, što se često isticalo kao primer i uzor, morali su i svi drugi gosti.

 

Tri minuta i za Tita

Semafor u studiju važio je za sve goste, pa i za predsednika Tita. On nije nikada gostovao uživo u programu, ali kada su se čitali neki njegovi važni govori, tekstovi su po potrebi bili skraćivani i puštani u delovima od po tri minuta. Draganu Markoviću je knedla zastala u grlu kada se to desilo prvi put, ali je na vreme pripremio obrazloženje u slučaju da se neko javi i protestuje.

Kako to i zašto skrnavite govor šefa države i partije? – zvao je odmah jedan general da pita.

Dežurni novinar objasnio je da je za slušaoce upečatljivije kada se govor sluša u delovima, i uz muziku. Takvo objašnjenje generala nije ubedilo, ali nije ni obeshrabrilo Studio B da nastavi sa takvom praksom.

 

Početni uspeh ohrabrio je ekipu da stvara sve kreativniji program, ali u tehničkom smislu, to je bio eksperimentalan program koji je, baš oko prve godišnjice, pretio da se ugasi ukoliko se ne izvrši tehnički prijem i ne dobije stalna dozvola. Studio B je dugo tražio odgovorno stručno lice koje bi svojim potpisom preuzelo svu odgovornost za ispravan rad emisionih postrojenja, a u skladu sa zakonom. Niko se nije javljao na taj oglas.

Na nagovor mlađeg kolege tehničara Duška Vraneša, koji je sa neverovatnim žarom i oduševljenjem pričao o novoj radio-stanici, Jovan Višković, do tada zaposlen u Tanjugu na mestu inženjera za prijem informacija, pristao je da dođe na sastanak sa Draganom Markovićem. Kako sam kaže, nije hteo da ulazi u avanturu sa Studiom B jer mu se činilo da je sve to nesigurno i da je rizik velik. Brzo je „snimio“ situaciju. Video je i više nego skromnu tehniku, Revodž magnetofone i samo jedan profesionalni gramofon (ostali su bili za kućnu upotrebu).

Tehničari nisu imali ni svoju kancelariju a potreban alat donosili su od kuće. Tehnika kô tehnika, umela je da zakaže, pa se Dušan Vraneš često zavlačio ispod stola i „krpio“ miksetu… Ali i u takvim improvizovanim uslovima, zvučna slika je bila dobra, a radna atmosfera prijatna i srdačna. Oduševio ga je entuzijazam, uvideo je da ljudi rade sa zadovoljstvom, da vole svoj posao. Tako je pristao da u slobodno vreme pomogne oko tehnike da bi na kraju prelomio i ušao u radni odnos baš zbog tehničkog prijema. Znao je da bi, u suprotnom, to bio kraj Studija B.

Komisija za tehnički prijem radila je danima veoma detaljno. Sve je moralo da bude u skladu sa projektom. Neke sitne primedbe brzo su rešene i Studio B ispunio je sve uslove za dobijanje dozvole za emitovanje programa u narednih 10 godina.

Zajedno sa Beogradom 202, Studio B je 1971. bio i prvi lokalni program u Srbiji koji je, pored korišćenja srednjeg, prešao i na ultra-kratki talas (UKT). To je bila smela investicija jer je tada mali broj slušalaca imao radio-aparat za prijem programa na UKT, ali Dragan Marković i Borjan Kostić znali su da je to budućnost. I ubrzo se pokazao da su bili u pravu jer je domaća industrija elektronike počela da proizvodi prijemnike na kojima je program mogao da se sluša i na UKT.

Tako je podignuta još jedna letvica u razvoju Studija B, koji je težio kvalitetnijem i drukčijem programu i zvuku, kakav imaju svetske radio-difuzije.Tada postaje i prva radio stanica u zemlji koja emituje program u stereo tehnici.

Studio B je 1971. i zvanično postao radio-stanica, a Dragan Marković zvanično imenovan za direktora i glavnog i odgovornog urednika. Polovinom iste godine Studio B izdvojio se iz Borbe zbog izmena Zakona o radio-difuziji, po kome novinarske izdavačke kuće ne mogu da imaju osnivačka prava. Ta prava preuzeo je grad Beograd.

Ambicije su rasle, bilo je mnogo ideja za nove programe i emisije, ali je vremena bilo malo. Zato je odlučeno da se program produži do 23 sata, a pokrenut je i jutarnji program koji se emitovao od 5 do 8. Tako se polako ostvarivala vizija Dragana Markovića da Studio B jednog dana radi non-stop.

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi