Naslovna  |  Aktuelno  |  Pogledi  |  Obraćanje Radmile Stanković, novinarke NIN-a, studentima novinarstva: Sramota je služiti bilo kojoj vlasti
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Pogledi

04. 05. 2023.

Autor: Radmila Stanković Izvor: UNS

Obraćanje Radmile Stanković, novinarke NIN-a, studentima novinarstva: Sramota je služiti bilo kojoj vlasti

Šta je danas tabloidno novinarstvo i da li je budućnost upravo u tome? Moja pozicija sa koje govorim o tabloidnom novinarstvu je pozicija novinara koji je formiran u pisanom novinarstvu, sa iskustvom radio i televizijskog novinara. Moja odbrana pisanog novinarstva je danas sve sumnjivija, jer se ono iz dana u dan potiskuje pred navalom dnevnog uzvikivanja – brutalno, nikad viđeno, fenomenalno, fantastično, super, užas...

U novinarstvu se treba kloniti velikih reči i pompeznih zaključaka, jer pribegavati tome je isto kao i kad gledate glumca koji vas ubeđuje da ume da glumi. Vi vidite da on glumi, i samim tim nije dobar glumac. Dobra gluma se ne vidi. Ona se oseća, glumcu se veruje.

Bata Živojinović je pred kraj života izgovorio jedan kratak esej o suzi glumca. Govorio je da glumac treba gledaocu da proizvede stanje u kome se nalazi pre nego mu oko zasuzi. I da tu stane. Da ta suza ostane u uglu oka.

Ronzanje na filmu nema nikakvog umetničkog efekta, jer to po pravilu znači da su glumcu sasute velike količine kapi za plakanje i on je sav obliven kao da je poliven vodom.

Isto vam je sa upotrebom reči u novinarstvu. Opišite događaj, osobu, razgovarajte sa osobom, napišite tekst, uradite sve da ja kao čitalac, gledalac, slušalac, zaključim kako je to veličanstveno, glupo, fenomenalno, brutalno, užasno...

Upotreba epiteta na način kako je danas koriste novinari tabloidnog formata, deluje jeftino i banalno.

Novinarstvo je informacija, novinarstvo podrazumeva korišćenje jezika u njegovom najboljem i najpunijem smislu.

Nažalost, danas novinar ne zna kakva je razlika između prednjeg i prvog, zadnjeg i poslednjeg. I kad kažu, ili napišu, zadnji film tog i tog reditelja, pitam se znaju li da to podrazumeva kako je dotični reditelj imao i prednji film?

Lektori su danas u medijima veliki luksuz i nema ko mladom novinaru da objasni upotrebu glagola biti, pa mahom govore i pišu mi bi umesto mi bismo, što je gramatička osnova maternjeg jezika.

Reći ćete da su to sitnice, finese, da se jezik menja, što je sve tačno. Ali, slavni slikari, recimo kubisti, najpre su znali tajne slikarskog zanata, savršeno su znali šta je portret, da bi poput Pikasa proizveli revolucionarne promene u modernoj umetnosti.

Da biste se igrali sa jezikom, morate ga najpre dobro znati. A kada ga dobro znate, kada ste ga potpomogli ne samo gramatikom već i dobrom literaturom, nećete ga uništavati raznim izmima koji po pravilu smišljaju neobrazovani ljudi.

Juče sam pročitala na portalu Novosti potresan tekst ’Dubravkina bolest i smrt’.

Reč je o nedavno preminuloj književnici Dubravki Ugrešić (njenu antologijsku studiju ’Kultura laži’ vam toplo preporučujem).

Književnik Sinan Gudžević zapravo citira priču Dubravkinog brata koji opisuje kako je izgledala smrt književnice koja je odabrala kada će i kako da napusti svet – eutanazija je bila njen izbor određenog dana u određeno vreme, u prisustvu članova porodice i prijatelja.

Ko god ovo pročita, biće mu, naravno, žao koliko se ova sjajna književnica borila sa teškom bolešću, ali će dobiti jednu dragocenu lekciju o životu i smrti. Bez ikakvih epiteta, koji kod tabloidnih novinara slede u ovakvom slučaju.

I kad to pročitate, sa kojom god se temom smrti susreli u novinarskoj karijeri, zastaćete i razmisliti pre nego išta napišete.

 

Najveći deo moje karijere protekao je u bavljenju temama iz oblasti kulture. Mada, punih deset godina sam kao beogradski dopisnik zagrebačkog dnevnog lista ’Vjesnik’ (odavno više ne izlazi) pratila ono što se zove unutrašnja politika. Poznavala sam vodeće političare osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka. Radila intervjue sa njima. Upoznala mnoge koji su se pojavili dvehiljaditih, ali profesionalno me nisu privlačili.

Možda zato što su to uglavnom bili ljudi iz vremena čvrstog jednopartijskog sistema, ili kasnije, sledbenici politike Slobodana Miloševića.

Nikada ih nisam previše ozbiljno uzimala, nisam verovala u njihovu ideologiju i principe, videla sam da je u osnovi njihove ideologije isključivo borba za vlast. Naravno, svaka vlast ume da bude opasna ako kao novinar želite da joj se suprotstavite. Mislim na suprotstavljanje i izlaženje u javnost sa podacima koji svedoče da vlast zloupotrebljava svoju moć, što je uvek na štetu građana, kojima ona po zakonu treba da služi.

Ispričaću vam jednu istinitu anegdotu da bih vam ilustrovala kako vlast može da bude pogubna, ali i bedna. Godine 1987. izveštavala sam sa Osme sednice Saveza komunista Srbije, koja vama ništa ne govori osim činjenice da je posle nje Slobodan Milošević došao na vlast u Srbiji, koja će potrajati više od deset godina. I završiti hapšenjem i isporučenjem u Hag.

Na jednoj od tih sednica u okviru Osme sednice, smenjivali su predsednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda Dragišu Bucu Pavlovića. Nepotrebno je citirati šta se sve loše izgovorilo na njegov račun, kao posle svakog odlaska sa vlasti svakog srpskog funkcionera. Ali, mene je do suza nasmejao izvesni Radoš Smiljković, nadirući kadar Slobodana Miloševića, a potom i njegove supruge Mire Marković, koji će političku karijeru završiti kao ambasador u Bugarskoj.

U jednom trenutku, taj profesor Beogradskog univerziteta je, želeći da pametno poentira, pozvao pisca u pomoć i rekao: ’Kako to lepo reče engleska književnica Somerset Mom...’

Glasno sam se nasmejala, prišao je da me opomene tadašnje prvo pero ’Politike ekspres’ Dragoljub Milanović (potom će postati direktor RTS,  a posle bombardovanja zgrade Televizije biće osuđen i provesti u zatvoru 10 godina). Objasnila sam mu da mi je smešno kako profesor univerziteta ne zna da je Somerset Mom muško, a ne žensko, na šta je on uzvratio: ’Kakve to veze ima?’

Buduća Milanovićeva karijera i politika koju je vodio Slobodan Milošević sa svojim političkim i medijskim saradnicima, pokazala je da je zaista bilo sve jedno kog je pola bio Somerset Mom.

Ovakvi i slični, daleko ozbiljniji i besramniji primeri ponašanja ljudi na vlasti koji su novinare koštali karijere, ali i života, potvrđuju i to koliko je sramota služiti bilo kojoj vlasti.

Kako ja da verujem čoveku koji citira Somerseta Moma, a nije ga čitao? Znači, savetnik mu je to napisao, a ni on nije znao da je engleski pisac bio muškog pola.

Služenje vlasti, govorim samo o novinarima, podrazumeva posebnu vrstu bespogovornog obožavanja svakog vođe – od lokalnog do onog koji vodi državu. To znači ne obavljati svoj osnovni zadatak – informisati ljude o onome što se događa u zemlji. Vlast želi svetu da prikaže najlepšu sliku o sebi, njima podobni novinari je plasiraju, a narod se informiše iz medija i po pravilu im veruje. Tako vlasti podobni novinari lažu narod, a za to po pravilu  ne odgovaraju.

Novinar ne sme da bude ni protiv vlasti, samo zato što on ima druge favorite koji su ostali u opoziciji.

Tvrdim da je najteže biti objektivan novinar. I kada vidite takvog na televiziji, kada čitate njegov tekst, znajte da iza toga stoji ogromno znanje, trud i razumevanje funkcionisanja sistema vlasti.

Vlast je večita tema u svim vremenima, okosnica gotovo svih dela dramskog pisca Vilijema Šekspira. Da biste mogli da pišete o njenim dobrim i lošim potezima, morate dobro znati sve zakonske akte, od Ustava jedne zemlje do propisa koji važe u jednoj ustanovi.

Koliko god se opredelili da budete novinar koji će se pretežno baviti kulturom ili sportom, morate znati kako funkcioniše vlast. Ako to ne znate, udarate na prvu loptu i pravite ružne faulove. Ispadate glupi.

Nedavno je moja koleginica u jednim dnevnim novinama prozvala po lošem jednog reditelja koji je dobio nacionalnu penziju, jer po njenom mišljenju on to ne zaslužuje.

Ima ona pravo na to, nije u tome problem. U slučaju ovog reditelja, ona nije dobro pročitala izveštaj vlade o dodeli nacionalnih penzija, u kome se jasno vidi da je on dobio ovo priznanje kao pripadnik nacionalne manjine u Srbiji. A kao takav, ne poredi se sa ostalima u konkurenciji. Jer, po zakonu o ovom nacionalnom mesečnom dodatku, u svakom izvlačenju se dve penzije dodeljuju i pripadnicima nacionalnih manjina.

Imam običaj da kažem kako je dobar novinar dobar o čemu god da piše. A to znači da mora mnogo toga da zna. Nerazumljiva mi je davna praksa u dnevnim novinama da pitam nešto koleginicu iz oblasti filma, a ona kaže da ne zna jer ona prati samo pozorište.

Imala sam kolegu, i prijatelja, zove se Milan Vlajčić i preminuo je pre godinu dana, koji je ceo radni vek proveo u „Politici“. A posle odlaska u penziju je do smrti pisao kao kolumnista, najpre u „Blicu“ a potom na portalu Nova rs. Pisao je prevashodno o filmu i književnosti, ali i o muzici. Jednako kvalifikovano i kvalitetno. Budući da je voleo i gledao fudbal, košarku i tenis, uverena sam da je tačno i privlačno mogao i tome da piše.

Ja vama govorim o novinarima koje sam cenila, kao što su bili Milan Vlajčić, Miroslav Radojčić, Dragan Marković.

Dragan Marković je bio jedan od najboljih i najhrabrijih glavnih urednika NIN-a, vama verovatno poznat kao autor scenarija serije Otpisani. Miroslav Radojčić je bio dopisnik „Politike“ iz Amerike i Velike Britanije u godinama kada nije bilo direktnih televizijskih prenosa teniskih turnira, pa je čitaocima opisivao travu na Vimbldonu, ko je sa kime bio, atmosferu, garderobu...

Bio je prozor u svet.

Zamislite koliko ima smisla danas biti dopisnik iz Londona i pisati o meču finalista Vimbldona kada ste to sve već videli prethodnog dana?

Naravno, ima smisla i piše se, ali to je sada sasvim  druga novinarska percepcija.

I na kraju, ili na početku, važno je, pitanje poverenja. Kako novinar stiče poverenje kod ljudi sa kojima sarađuje, o kojima treba da piše... Iz mog iskustva, treba biti pošten prema sagovorniku, ukoliko je i on fer prema vama. Sticanje poverenja je dugoročan posao koji se isplati. Možete jedanput, dvaput odigrati na kartu ekskluzivnosti tako što ćete izneveriti svoj izvor informisanja, ali ta ste vrata time zatvorili. U ovom poslu, kao i u svakom drugom, važno je trajati.

 

_____________________________________________________________________________

Obraćanje Radmile Stanković, novinarke NIN-a, studentima novinarstva Filozofskog fakulteta u Nišu na Svetski dan slobode medija, 3. maja 2023. godine.

UNS i Filozofski fakultet u Nišu organizovali su predavanje koleginice Stanković na temu “Kako biti novinar/ka od poverenja i kako izbeći zamke tabloidne stvarnosti"

Komentari (2)

ostavi komentar
pet

05.05.

2023.

Д.М.Петровић [neregistrovani] u 21:40

Лепо и паметно подсећање

...на све оно добро и лепо чега данас тако мало има. Хвала Вам.

Odgovori
čet

04.05.

2023.

Божидар Анђелковић [neregistrovani] u 17:08

Мултиполарни свет

„Срамота је служити било којој власти." Поготово Глобалној дубокој држави.

Odgovori

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi