Naslovna  |  Aktuelno  |  Vesti  |  Obični neobični ljudi
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

20. 10. 2020.

Autor: Milena Dragićević Šešić, za Kulturni dodatak Politike Izvor: javniservis.net

Obični neobični ljudi

U petak, 9. oktobra Univerzitet u Beogradu proslavio je Dan zadužbinara. Plaketu Luka Ćelović Trebinjac, posthumno su dobili Ljubica i Nikola Dragićević, osnivači fondacije „Magistar farmacije Ljubica Vojteh Dragićević i inženjer ekonomije Nikola Dragićević“ koja svake godine nagrađuje najbolje studente Farmaceutskog i Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

Obeležavanjem Dana zadužbinara, Univerzitet u Beogradu želi da valorizuje ovu značajnu delatnost, nedovoljno afirmisanu u društvu koje promoviše ulaganja u manifestacije, sportske aktivnosti i monumentalne objekte koji više ”slave” svoje donatore, no što imaju razvojnu društvenu svrhu. Sa druge strane, srpsko društvo se danas suočava i sa potrebom urgentnih humanitarnih akcija, jer mnogi domeni zdravstva i socijalne zaštite nisu dovoljno dobro regulisani, te se altruizam i filantropske akcije često zaustavljaju na onome što spašava ljudski život, a obrazovne i kulturne potrebe se sagledavaju kao luksuz.

Stoga plaketa Luke Ćelovića Trebinjca, predsednika upravnog odbora Beogradske zadruge, osnovane za međusobno pomaganje i štednju zanatlija, malih trgovaca, od kojih su mnogi postali i donatori obrazovnih institucija, želi da afirmiše upravo filantropiju čiji je cilj razvoj obrazovanja, nauke, umetnosti i kulture, svih onih domena koji su važni za dugoročni razvoj društva, za razvoj budućih stručnjaka, institucija i programa, a koji često ostaju van vidokruga državnih mera pa i medijske vidljivosti u najširoj javnosti.

Filantropija ne sme da bude samo stvar ekstremno bogatih, ona treba da bude vrednost koju će deliti svaki građanin Srbije, delatnost u kojoj će svako od nas učestvovati u skladu sa svojim mogućnostima. Mora se razvijati društvo zasnovano na etici solidarnosti, gostoprimstva i brige o drugom. Stoga i ovogodišnja plaketa, dodeljena posthumno donatorima koji su živeli izuzetno skromno, u malom stanu na trećem spratu bez lifta u ulici Džordža Vašingtona, stanu prepunom umetničkih dela, ukazuje na to da bi mnogi od nas mogli da donacijom doprinesu nekoj društvenoj promeni, ili bar promeni života nekog našeg sugrađanina koji će, ulaganjem u sopstveno obrazovanje, stvoriti uslove da kasnije daje veliki doprinos društvu.

Važno je razumeti i motive, razloge zašto oni koji nemaju previše, rešavaju da postanu donatori. Stoga je namera ovog teksta i da predstavi Ljubicu i Nikolu – jer sećanje na njih je uglavnom ostalo samo u porodici i među prijateljima koji su svi već u dubokoj starosti. Nas, porodicu, nije iznenadila njihova odluka da ostave iza sebe legate i u Narodnom muzeju i na Univerzitetu u Beogradu, kao trajnu uspomenu, pre svega na svoju ljubav, ali i na to, koliko im je svaka pomoć, dobijena od porodice, od prijatelja, a nekad i od nepoznatih ljudi, u životu značila, posebno u trenucima kada su se školovali, a za to nisu imali idealnih uslova.

Nikola Dragićević rođen je 5. maja 1903. godine u Soko Banji u porodici Koste, trgovca i Leposave Dragićević (rođene Mitrović). Otac trgovac, poznat po tome što će, ako ga lepo zamolite, potpisati menicu, pa onda isplaćivati tuđe dugove, nije mogao svojom zaradom da školuje decu. Stoga je Nikola šegrtovao u obućarskoj radnji da bi mogao da se školuje (i do kraja života je sam opravljao svoje cipele, ali i vršio sve popravke u kući), ali je ipak završio kao đak generacije gimnaziju u Jagodini. Za studije je skupljao novac pišući i režirajući drame, te organizujući predstave amaterskog pozorišta. Danas, kada amatersko pozorište traži donacije da bi opstalo, deluje gotovo neverovatno da se u dvadesetim godinama HH veka moglo prodatim ulaznicama zaraditi za studije. Ali njegov preduzetni duh je to uspeo i ostvario svoj cilj – studije filozofije. No, veoma brzo postao je saradnik-novinar Politike (ekonomske rubrike), što je u to doba značilo i dobre prihode sa kojima kupuje motor (Harli) sa kojim učestvuje na trkama, a kasnije i prikolicu koja mu omogućuje da sa Cigom putuje po Evropi. Piše mnogo o temama koje zahtevaju mnogo znanja, ali koje su pre svega motivisane njegovom željom da se ostvari društvo sa što manje socijalnih razlika. Kako to zapaža Slobodan Giša Bogunović u svojoj knjizi Ljudi „Politike”, Leksikon saradnika „Još kao mlad novinar preporučio se „Politici” napisima gotovo teorijskog prosedea, koji su davali produbljenu sliku društva posle Velikog rata.”

Kao veoma aktivan novinar Politike (a i aktivan član Udruženja novinara), nije mogao nastaviti studije filozofije, već se upisao na Ekonomski fakultet koji se tada mogao završiti vanredno, i uspeo da diplomira neposredno pre Drugog svetskog rata. Istovremeno, pomagao je i školovanje svoga brata Dušana (zbog levičarenja izbačenog iz Jagodinske gimnazije, te je brat snosio troškove njegovog premeštaja u Leskovac) koji je diplomirao na Pravnom fakultetu (takođe, kao i Nikola, uz rad), i sestre Milene koja je završila Učiteljsku školu u Jagodini.

Tokom 1930. aktivan je u Novinarskom klubu (Mišarska 3) doprinoseći širenju njegovih aktivnosti, te je klub postao stecište ne samo novinara već i umetnika i kulturnih radnika. Stoga već 1931, sa tek 28 godina, biva izabran u Upravu Udruženja novinara Srbije, jer iskreno želi jačanje novinarske profesije i novinarskog udruženja, smatrajući taj poziv izuzetno važnim – važnim ne samo za kontrolu političkog sistema i informisanje, već i za obrazovanje stanovništva, za širenje progresivnih ideja, valorizaciju svega što je dobro u društvu, pa i za pokretanje društvenih promena. Tako je možda bio prvi koji je još početkom tridesetih godina napisao o nužnosti prelaska Beograda na drugu stranu Save – jer je to jedini logični put njegovog urbanog razvoja.

Istovremeno, bio je svestan da novinari Politike imaju prihode koji su daleko veći od prihoda novinara širom Srbije, koji su često u vrlo prekarnom položaju, te predlaže osnivanje Potpornog fonda za novinare (1932), za sve one koji ostanu bez posla i kojima bi pomoć bila neophodna.

Ostao je u Upravi Udruženja novinara Srbije u nekoliko mandata, sve dok nije realizovao jedan važan cilj – izgradnju Novinarskog doma. Projekat gradnje Novinarskog doma u Frankopanskoj (danas Resavskoj) ulici br. 28 počeo je 1. oktobra 1933. godine, a zahvaljujući pre svega njegovom zalaganju, završen je u veoma kratkom roku – 7. aprila 1935. godine, za nepune dve godine. Kao član Izvršnog odbora za gradnju Novinarskog doma, Nikola preuzima na sebe najveći broj zadataka, od pronalaženja lokacije, oblikovanja projektnog zadatka za arhitektu do prikupljanja sredstava.

Upravo u ovom poslednjem ispoljio se njegov preduzetnički duh: u akcijama prikupljanja priloga za izgradnju novinarskog doma, samo od Mihaila Pupina beogradska sekcija dobija 5 000 dinara, a ukupni prilozi građanstva dosegli su čak 400 000 dinara, no još više impresioniraju njegove ideje vezane za osmišljavanje načina kako da se dođe do većeg novca potrebnog za gradnju, te bankarskih kredita, kao i niza sponzorstva u robi i uslugama. Tako je uspeo da obezbedi i besplatan železnički prevoz materijala, pa čak i sam projekat zgrade – koji je besplatno napravio zagrebački arhitekta Ernest Vajsman. U projektu je Vajsman, na zahtev Uprave udruženja i samog Nikole Dragićevića predvideo i izgradnju kamernog pozorišta. Kako je tih dana druga zgrada Narodnog pozorišta, pozorište Manjež, upravo izgorelo, Nikola je ubedio Narodno pozorište da stupe partnerski odnos (”intersektorsko partnerstvo”) u cilju izgradnje kamerne scene. Narodno pozorište je ubrzo odustalo, pa do izgradnje kamerne scene nije došlo, jer je Nikola kao blagajnik Upravnog odbora Udruženja vrlo oprezno rukovodio i izgradnjom i troškovima, te je za njega bilo jasno da bez partnera koji bi o tom prostoru brinuo i njime rukovodio – nije imalo smisla da se ta scena gradi u okviru Novinarskog doma. No sama činjenica da je gledao kako da Novinarski dom okrene kulturnoj javnosti, da ga učini središtem javnog i kulturnog života, svakako je bila ispred svog vremena.

U svakom pogledu, izgradnja Novinarskog doma može se smatrati egzemplarnim primerom samoorganizovanja novinarske organizacije, značajne organizacije civilnog društva, koja tada, u nedostatku javnih politika, brine o samoj sebi, realizujući poduhvat koji bi i danas bio nedostižan bilo kom profesionalnom udruženju. Današnjim rečnikom iskazano, to ne samo da je bila uspešna preduzetnička inicijativa, već je to bio i primer uspešnog fandrejzinga u kulturi (uključujući i kraudfanding), te sve to svedoči kako o snazi udruženja, tako i o značaju i ugledu novinarske profesije u društvu tog vremena.

U knjizi Dva veka novinarstva u Srbiji, Nikola Dragićević je napisao svedočenje o tom procesu, o velikom trudu da se prikupe sredstva, i da se ta sredstva što racionalnije i efikasnije potroše. Izgradnja nekoliko spratova više, da bi se prihodom od izdavanja prostora i stanova finansiralo održavanje same zgrade u kojoj se odvija jedna neprofitna, ali značajna javna funkcija, takođe je tada bilo sasvim novo ekonomsko rešenje (primenjivano je u Francuskoj, ali tek od šezdesetih godina, prilikom izgradnje prvih domova omladine i domova kulture, pa tako Dom omladine u Kolombu ima omladinski hostel, a domovi kulture po pravilu restorane, kafiće, a ponekad i galerije i druge komercijalne prostore).

Nikola pokreće i akciju za osnivanje zadruge koja će graditi stanove za novinare (mali stanovi jeftinih renti, ali sa zajedničkim prostorima koje mogu koristiti, po dogovoru i rezervaciji kalendara, za porodična i prijateljska slavlja). Korbizejovska ideja ”mašine za stanovanje”, koja tada tek počinje da biva aktuelna u svetu, ali od koje se vremenom sasvim odustalo pre svega usled zloupotrebe te ideje u socijalističkom svetu koja tridesetih zida stanove i sa zajedničkim kuhinjama, uskraćujući svaku privatnost porodicama.

Nikola Dragićević, pored pisanja drama, slika i vaja, kako Cigu, tako i svoje autoportrete, a kako je veliki ljubitelj umetnosti u svom stanu često okuplja tada mlade i nepoznate umetnike, poput Laze Ličenoskog, Đorđa Lobačeva, Pjera Križanića, Antona Hutera… Portreti koje rade Ličenoski i Huter, svakako spadaju u njihove najbolje radove, i deo su legata koji su ostavili Narodnom muzeju u Beogradu. U njihovu kuću dolaze i Palavičini i Stijović, i mnogi drugi umetnici, koji u Cigi vide ”idealan model” – muzu.

Ljubica – Ciga Vojteh Dragićević, rođena je u Ubu 1906. godine kao treće dete u porodici doktora Pavla Vojteha (brat Mirko Vojteh, advokat i sestra Milica Vojteh lekar, maksiofacijalni hirurg), koji je službovao u Ubu, a inače je bio iz Valjeva. Porodica Pavla Vojteha poreklom je iz Češke i došla je u slobodnu Srbiju vođena panslovenskim osećanjima i željom da pomogne razvoj prve slobodne slovenske zemlje. Deda po majci, Mirko Radovanović, bio je pravozastupnik, advokat, a deo svog imanja poklonio je gradu za izgradnju Više ženske škole. Ljubica je magistrirala farmaciju u Zagrebu, bila na stažu i farmaceutskoj praksi širom Jugoslavije (u okolini Benkovca, u Aranđelovcu u apoteci Jovanovića…), a san joj je bio da otvori sopstvenu apoteku u Beogradu, do čega naravno nije došlo jer je buknuo Drugi svetski rat, a nakon njega i postojeće privatne apoteke su nacionalizovane. Radila je do penzije u beogradskim apotekama. Sve što je ostalo od njenog oca, vojnog lekara u balkanskim i Prvom svetskom ratu (preminulog od tifusa u Valjevskoj bolnici), ostavila je Muzeju srpskog lekarskog društva, a i Muzej u Valjevu izložbom Valjevska bolnica, čuva i spomen na njega, lepši i bolji od lika dr Pavla Vojteha koji je izgradio Ćosić u Vremenu smrti (doktora ženskaroša i pijanice), što je Cigi bila ”rana na srcu”. Posle Prvog svetskog rata živi sa tetkom i tečom, uči sa sestrom od tetke Verom gimnaziju na Cetinju, pa zajedno odlaze i u Zagreb na studije. I maštaju da ćerkama daju imena Astrid i Ingrid, prema likovima nekog popularnog romana toga vremena.

Pamtila je razne anegdote i, za razliku od Nidže, volela da prepričava susrete sa značajnim umetnicima, njihove opaske i komentare, od kojih sam ja zapamtila tek po nešto (kako se Ivo Andrić ”žali” da posle nekog putovanja Milica više kuva kolorično no kalorično; kako dirigent Filharmonije ima simpatičnu ćerkicu, o čemu je govorio Siniša Paunović, … itd.). Njen špajz, ponos njenog domaćinstva – bio je zamena za apoteku koju nikad nije imala. U njemu su kompoti, slatka, džemovi, slagani po bojama, po veličini i obliku tegli, a do kraja života je na peškire, krpe za sudove, stolnjake, vezla svoje ili naše monograme, ako je odlučila da nešto od toga je baš za nekoga od nas.

Nakon oslobođenja, Nikola postaje profesor na Visokoj diplomatskoj i novinarskoj školi, a zatim prelazi na Višu statističku školu (osnovana uredbom SIV-a 1958., kao škola saveznog značaja), gde predaje Ekonomsku geografiju do penzije. Pored velikog broja tekstova u Politici, objavio je i pet udžbenika Ekonomske geografije Jugoslavije.

Sa suprugom Ljubicom – Cigom, redovna su publika svih koncerata Filharmonije, imaju svoja stalna mesta u koncertnoj sali Kolarca, a sa Filharmonijom, kada ide na gostovanja po svetu, čak i putuju. Odlaskom u penziju, on i Ciga kreću na putovanja širom sveta. Evropa, Meksiko, Latinska Amerika, Japan (svetska izložba u Osaki 1972), Kina, Indija, Indonezija, Rusija… Najviše su voleli da putuju sa Putnikom, i često pominjali Slobodana Mićića i tek još neke vodiče koji su ”znalci”, a o drugima nisu želeli ni da govore. Čekali su kada Mićić vodi grupu na neki daleki kontinent, da bi baš sa njim pošli.

Išli su i na novogodišnje balove u Beč do svoje duboke starosti. Voleli su da plešu – a novinarske balove njihove mladosti zamenili su novogodišnji balovi u Metropolu. No kritiku koju je pisao o Beogradu tridesetih godina u Politici, ponavljao je i za potrošački i glamurozni Beograd sedamdesetih. ”Samo ne treba se dalje zavaravati spoljašnjim bleskom trgovačkih izloga i unutrašnjim bogatstvom mnogobrojnih radnji. Našem u masi još ekonomski veoma slabom stanovništvu mnogi, specijalno novi trgovci su možda učinili najgoru uslugu što su ga sistematski preplavljivali raznovrsnim skupim artiklima i privikavali na luksuz koji ne odgovara realnom narodnom dohotku. ” (Pol., 19-22. 4.1930). Stalno je ponavljao da mora doći vreme kada će se živeti u skladu sa zarađenim i plaćati ekonomske stanarine. Da ovo trošenje preko mere nije održivo! I nije bilo.

Njihov zajednički život bio je pun razgovora, međusobnog razumevanja, uzajamne podrške. Priča i prepričavanja. A živeli su izuzetno skromno, mnogo skromnije no što su mogli, da bi isto tako skromno mogli da putuju i otkrivaju svet, postavivši svoje koferčiće na točkiće mnogo pre no što će to biti industrijski urađeno. A na čudan način, iako nisu bili ”avanturisti”, život im je doneo avanture, društvena odbacivanja, izolaciju – vremena kada su poznanici pa i neki prijatelji, prelazili na drugu stranu ulice da ne bi morali da ih pozdrave.

U želji da stekne novac za svoju apoteku, Ljubica prihvata da postane zastupnik jedne nemačke kompanije koja nudi losione za kosu i kožu, ne znajući da je ta kompanije je ujedno i na špijunskom zadatku za fašističku Nemačku. Kada je otkriveno kako je kompanija koristila filijalu u Beogradu, Ljubica je optužena, a Vladislav Ribnikar, inače venčani kum Ljubice i Nikole, uručuje Nikoli otkaz – ”Ako nisi znao i dozvolio da budeš prevaren – nije ti mesto u Politici. A tek ako si znao, sasvim sigurno ti nije mesto u Politici!”

Zajedno su prebrodili tu krizu, jer naravno da nisu učestvovali u bilo kakvim ”špijunskim poslovima” (o svemu tome je krajem osamdesetih detaljno pisao zagrebački Start) a onda je nakon Drugog svetskog rata nastupila druga kriza – sa veoma sličnim rezultatom. Samo je sad Nikola u središtu pažnje. Borba donosi tekst o profesoru Visoke diplomatske škole, koji, kako piše jedan nezadovoljni student, kasnije veoma poznat novinar lista Komunist, negira crnogorsku naciju. Bez obzira što za to nije bilo niti jednog dokaza, Nikola ponovo dobija otkaz, bez ikakve mogućnosti da se odbrani. Borba piše, prijatelji nestaju, prelaze na drugu stranu ulice… No, i to kratko traje, jer profesori su neophodni, posebno oni koji su znanje sticali istraživačkim novinarstvom, a argumente uspostavljali nakon opsežnih ekonomskih analiza.

Tako su dvoje običnih ljudi vodili neobične živote, a na svojim putovanjima sretali druge obične ljude koji bi im otkrivali neke neobične aspekte života u datoj zemlji, bilo da je reč o seljaku koji prodaje lubenice u Gruziji, ili o Siku, oficiru iz Indije… Komunicirali su na nekoliko jezika i tvrdili da se uz dobru volju i malo pameti može lako razgovarati i na jezicima koje ne znate baš najbolje… Nemački, francuski, engleski, ruski – ali, zašto da ne, i nešto italijanskog…

Drugi slom Jugoslavije im je pao veoma teško, gledali su kako se urušavaju životi, kako se dele porodice, kako njima najdraže osobe ostaju sa drugih strana granice… Inflacija, težak život većine ljudi, njih je podstakao na davanje – Narodnom muzeju dali su najznačajnija likovna dela koja su imali, a Univerzitetu u Beogradu ostavili legat da se nagrađuju najbolji studenti farmacije i ekonomije. To je bilo vreme kada se nije putovalo, najgore vreme rata, dolaska izbeglica, vreme embarga, nestašica, medijskih laži. Većina mladih osećala se izolovano, Stoga su prve nagrade najčešće bile trošene na putovanja – kako mi je jedan od dobitnika posvedočio rečima – ”Meni je to izuzetno značilo – pa mogao sam prvi put da otputujem iz zemlje!”

Stoga se čini da su svojim malim gestom – učinili mnogo, dali podstrek mladim ljudima da vide da se znanje i uložen trud – cene. A njihova želja bi svakako bila da zadužbinarstvo i filantropija postanu deo kulture Srbije, u javnom interesu i na opštu dobrobit, posebno kada je reč o obrazovanju – jer je društvo znanja, i društvo solidarnosti i brige o drugom – bio njihov zajednički san.

Misija Srpskog filantropskog foruma je da reafirmiše zadužbinarstvo u Srbiji i kroz primere koji na najbolji način predstavljaju dobročiniteljski i filantropski rad. Predstavljamo ovogodišnje dobitnike Plakete Luka Ćelović Trebinjac, koju dodeljuje Beogradski univerzitet. Ovo priznanje koje se dodeljuje posthumno Ljubici Vojteh Dragićević i Nikoli Dragićeviću, primila je u ime svog strica profesorka Univerziteta umetnosti Milena Dragićević Šešić koja je autorka ovog teksta. Dan zadužbinara obeležen je 9. Oktobra kada i Nacionalni dan davanja koji je povodom rođendana Mihajla Pupina pre tri godine ustanovio Srpski filantropski forum sa Koalicijom za dobročinstvo uz podršku pokroviteljstvo predsednice Vlade Republike Srbije Anom Brnabić. Nacionalni dan davanja je dao Projekta za unapređenje okvira za davanje koji realizuje Koalicija za dobročinstvo na čelu sa Fondacijom Ana i Vlade Divac a čiji su članovi Trag fondacija, SMART kolektiv, Katalist Balkans, Privredna komora Srbije, Forum za odgovorno poslovanje i Srpski filantropski forum a finansira Američka agencija za međunarodni razvoj USAID.

Članak je objavljen u Kulturnom dodatku Politike.

 

 

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi