Vesti
31. 03. 2021.
Medijsko obesmišljavanje silovanja: Istraga pretvorena u rijaliti, žrtva još jednom napastvovana
Koja žrtva silovanja će se, posle svega što se događalo Danijeli Štajnfeld i u slučaju „Aleksić“, usuditi da stane pred kamere ili da ode u tužilaštvo iz kog dnevno podaci iz istrage cure ka tabloidima? Ljudske tragedije se pred našim očima pretvaraju u farsu, žrtve ne štite ni mediji ni pravosuđe
Posle slučaja „Aleksić“ i slučaja „Lečić“, teško da će se ikada više ijedna žrtva seksualnog nasilja usuditi da izađe pred kamere, pred javnost i pred medije. Ostaje nada da će one odlaziti pred istražne organe, ali – po onome što smo zasad videli – i to je diskutabilno. Jer, samo u ova dva slučaja, istražni organi pokazali su da postoji obilje „rupa“ kroz koje im podaci cure ka medijima, dok su mediji pokazali svoje prave zube i pravu moć, nemilosrdno čerečeći one na čijoj su strani do juče bili.
Šta smo (opet) imali?
Neposredno nakon što je javno ispričala priču o silovanju, glumica Danijela Štajnfeld bila je napadana „samo“ na portalima i društvenim mrežama: uz uobičajeni repertoar uvreda i kvalifikacija, anonimni komentatori prebacivali su joj da je zapravo zaljubljena u Branislava Lečića, objašnjavali da to „njemu sigurno nije trebalo“, da ga žene inače jure, da je izmislila, da je ovakva i onakva.
Sličnog „toplog zeca“ pre nje prošle su i žrtve učitelja glume Mike Aleksića, baš kao i mnoge druge žrtve mnogo anonimnijih nasilnika koje su se nekim slučajem pojavile u medijima.
Koliko god bio bolan za čitanje i analizu, taj deo sad već uhodanog scenarija ipak nije ništa strašno naspram onoga što se po isto tako zacrtanoj šemi dešava u „mejnstrim medijima“.
Prvi dan nakon otkrivanja skandala mediji su listom osudili Branislava Lečića, detaljno citirajući ispovest koji je Štajnfeld dala Insajderu. Već sutradan je u tabloidnom delu medijske scene stvar počela da se relativizuje – pre svega kroz osude Lečićevih kolega koje su odbile da s njim igraju predstave i sugestivnim pitanjima kojima se iznosi sumnja u glumičine navode.
Sledilo je, sasvim predvidivo i očekivano, obrtanje medijske igrice i krusifikacija žrtve: tokom samo sedam dana Štajnfeld je od žrtve postala osoba koju plaća bosansko-albanski lobi u SAD, koja propagira narkomaniju i pornografiju i koja je dobila 30.000 evra da bi sakrila ime pravog silovatelja.
Gadosti koje se odnose na njene seksualne apetite i talente ovde nećemo ni pominjati, jer su zaista ispod svih nivoa kulture i etike javne reči (iako se detaljno razglabaju – kako na nacionalnim frekvencijama tako i na kioscima).
Hajdemo (opet) redom
Mediji koji s najboljom verom i namerom izveštavaju o ovakvim slučajevima trebalo bi da vode računa o interesima žrtve: ako s njom razgovaraju, da je obaveste o mogućim posledicama onoga o čemu će izvestiti, da je pripreme za te posledice; ako prepričavaju, da se ne bave detaljima njene ispovesti, da ne „cede vodu iz drenovine“. I jedni i drugi, pre i iznad svega, trebalo bi da zaštite žrtvu od nje same. Odgovor na pitanje kako to da učine svakako je jedan od onih koji vrede milion dolara – menja se od slučaja do slučaja, ne postoji formula, provereni recept koji će upaliti svaki put.
Odluka da li će ili neće izaći u javnost uvek je samo i isključivo na žrtvi, ali odluku koliko će od toga i kako objaviti, ipak donose urednici medija koji se time bave. A tokom prvih nekoliko dana od ispovesti Danijele Štajnfeld bilo je onoliko tekstova i priloga kojima je ona podržana, onoliko komentara, parola, ohrabrenja… ali istovremeno i onoliko detalja, onoliko grafičkih prikaza kojima se sladila zlonamerna svetina; prava poplava, inflacija medijskih sadržaja koji su bili očekivani, koji svakako jesu u javnom interesu, ali u kojima je istinska zaštita žrtve zapravo zaboravljena.
U normalnim državama, to vaganje i balansiranje bilo bi sasvim nepotrebno, ali ovo ipak nije normalno mesto – posebno ne u kontekstu medija, policije i pravosuđa. Čudesna međusobna opijenost, skoro pa zaljubljenost ova tri faktora, učinila je da se podaci iz istrage, podaci o saslušanjima, podaci o svim detaljima pojave u medijima praktično u „real time“ režimu. Zahvaljujući tome, istraga je opet, sasvim očekivano, devalvirana, estradizovana, pretvorena u rijaliti program.
Žrtva je ponovo razapeta, napastvovana, psihički uzdrmana, dovedena na trusno područje na kojem ne zna kada će je, šta i sa koje strane strefiti. Što se tiče (navodnog ili pravog, svejedno) nasilnika, pružena mu je mogućnost da se javno brani, da ubeđuje, da sebi obezbedi dodatni medijski prostor: u slučaju Branislava Lečića to je hipertrofirano, jer je reč o čoveku koji više nego dobro poznaje moć medija, glume, javnog nastupa.
Konačno, mediji su dobili temu dana ili nedelje, sočnu kosku koju će žvalaviti dok se publici ne ogadi.
I da završimo već jednom
Tu, naravno, dolazimo do suštine: do medijske pomrčine iz koje više nema povratka kada čovek u nju jednom upadne; do gomile profesionalnog i ljudskog nemorala koji se obilato finansira iz državne kase i pred čijim bljuvotinama nadležne institucije uporno žmure; do profesionalne bruke od koje se medijska zajednica verovatno neće oprati za naših života.
O njima možda više ne bi ni trebalo trošiti reči, ali svaka buduća žrtva, svako ko odluči da progovori o bilo čemu što ga se lično tiče ili ga pogađa – trebalo bi da ih ukalkuliše u svoj plan i da, pre nego što progovori za pristojne medije, sebi postavi nekoliko pitanja.
– Mogu li da preživim ono što će o meni izmisliti, iskonstruisati, izmestiti van konteksta?
– Može li i kako s time da se nose moja majka, moj otac, moje dete, moj partner?
– I najvažnije – mogu li posle toga što će o meni izmisliti ili iskonstruisati, nastaviti normalno da živim?
Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja negativan, poruka je: NEMOJ. Pre ili kasnije, aplauzi i podrške će uminuti, i šta ćemo onda?
Da je ovo normalno mesto, rekli bismo da se radi višeg cilja vredi žrtvovati, ali ovde i u slučaju ove teme – medijski branik patrijarhalnog modela razmišljanja, mizoginije, sistemske i svake druge rodne neravnopravnosti je takav i toliki, da su zasad sva nastojanja da se on razbije ispovešću ove ili one žrtve – sasvim uzaludna.
Pre samo dva meseca, na ovom je mestu napisano da je način izveštavanja o slučaju „Aleksić“ obesmislio temu silovanja. Slučaj „Lečić“ tu je stvar doveo do potpunog rasula: ljudska tragedija koja se dešavala pred našim očima, za samo sedam dana pretvorena je u farsu.
Sada bi samo trebalo da smislimo šta ćemo i kako ćemo sa sledećom žrtvom, ako se ikada više pojavi i odluči da nam svima kaže ko sve živi među nama. Jer ovako više neće ići.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.