Vesti
20. 04. 2021.
Pred godišnjicu napada na RTS
Jedino što se sa izvesnošću može reći, uoči predstojeće godišnjice napada na RTS, jeste da će i ove godine Udruženje novinara Srbije (UNS) „pokrenuti inicijativu” da se imena šesnaestoro televizijskih tehničara, žrtava bombardovanja Televizije Beograd (RTS) 1999, uvrste na spomen-ploču „novinara i medijskih radnika” koji su izgubili život obavljajući svoju dužnost. Ta spomen ploča nalazi se u sedištu svetske federacije novinara u Njujorku.
Sama ideja UNS-a se inače izvrsno uklapa u zvanični narativ negiranja bilo kakve odgovornosti miloševićevskog režima zbog bombardovanja NATO-a; potrebno je, i ovog puta, Srbiju predstaviti kao nedužnu žrtvu i u tom cilju se protura teza kako su tehničari RTS ubijeni samo zato što su „vršili svoju dužnost”. Forsirajući tu propagandnu tezu, UNS prećutkuje osnovnu činjenicu da su tehničari RTS-a pod prinudom držani na „radnom mestu”, i to bez ikakve potrebe (sem da poginu), jer je bezbedno emitovanje programa moglo da se vrši posredstvom optičkog kabla sa bilo koje udaljene lokacije, „rezervnog mesta rada”, što se videlo odmah nakon bombardovanja: posle nekoliko sati emitovanje programa je nastavljeno kao da se ništa nije desilo.
Predsednik UNS-a Vladimir Radomirović, uz pomoć države i RTS-a, 2019. organizuje skupu međunarodnu revizionističku konferenciju, na kojoj je opet optužen NATO kao isključivi krivac za pogibiju tehničara RTS-a, a od Svetske federacije novinara još jednom se, po ko zna koji put, zahteva da se imena šesnaestoro „medijskih radnika” uvrste na famoznu listu. Predsednik poluzvanične Komisije za istraživanje ubistava novinara Veran Matić prethodno je slučaj RTS-a prećutno izbacio iz agende rada te komisije. U sklopu revizionističkih napora, te iste godine je objavljena knjiga Milorada Komrakova o „njegovoj istini” o bombardovanju RTS-a.
Istina je, međutim, jedna i ne podleže različitim tumačenjima. UNS bi morao da zna da je prema zakonu iz 1994. RTS u ratnim uslovima potpadao pod jurisdikciju Ministarstva odbrane, Sektora za civilnu odbranu. Odmah po izbijanju sukoba sa NATO-om savezna vlada je naredila evakuaciju RTS-a na rezervno mesto rada, što Ministarstvo odbrane, iako je bilo dužno da sprovede tu odluku, ipak nije učinilo. Niko zbog toga (zbog smrti 16 ljudi) nije odgovarao osim tadašnjeg direktora RTS-a Dragoljuba Milanovića, koji je osuđen na 10 godina zatvora. Niko iz komandnog niza nije pozvan na odgovornost, pa ni pukovnik Petar Pajčin, koji je u Ministarstvu odbrane bio neposredno nadležan za evakuaciju RTS-a. O nalogodavcima (o kojima se danas snimaju TV serije) da i ne govorimo. U takvim okolnostima, nikoga ne treba da čudi to što se Specijalno tužilaštvo oglasilo nenadležnim, a Republičko tužilaštvo se, pak, odlučilo da „zamrzne istragu”.
Radomirović je otišao i korak dalje, nagovestivši prošlog aprila (2020) tužbu protiv funkcionera NATO-a odgovornih za napad na RTS. Iako je najava bila gromoglasna, sasvim u skladu sa zakonima propagande, predsednik UNS-a nije se izjasnio ko bi podneo tužbu, kome, na koju okolnost i ko bi bili optuženi (osim Klintona, Solane, Blera i ostalih, kojima je već jednom bilo suđeno u Beogradu, iako je jasno da nije pravno izvodivo suditi im po drugi put za isti delikt). Dakle, propagandna ofanziva odvela je UNS u sferu apsurda, u „Suđenje Klintonu br. 2”, pretvarajući dramu porodica žrtava u otužnu komediju.
Pitanje odgovornosti NATO-a pokrenule su porodice žrtava (bez pomoći države i paradržavnih tela poput UNS-a). Tužbu su podnele Evropskom sudu za ljudska prava, ali je proces, nažalost, okončan odbijanjem tužbe iz formalnih razloga, zato što Srbija u trenutku napada nije bila članica Saveta Evrope. Republika Srbija nije porodicama obezbedila nijedan dokaz, nijedan dokument, isto kao što nije preduzela nikakvo dodatno istraživanje, niti je ikome platila put u Strazbur. Naravno, domaći mediji potpuno su prećutali taj proces od nemale važnosti.
Dakle, ono što UNS uporno tvrdi, iz godine u godinu, to je da su „medijski radnici” (kao fotoreporteri) pali kao žrtve svoje želje da svet upoznaju sa ovdašnjom Istinom, dakle kao borci za Istinu koju je širio RTS-a ne zato što su ih Milošević, njegovi generali i njegovi propagandisti svesno ostavili da poginu u napadu koji je NATO unapred najavio na konferenciji za štampu, proglasivši RTS za „legitimni cilj”. Kao što UNS svake godine prigodno pokreće svoju inicijativu, isto tako ona, po pravilu, nailazi na otvoreno ili prećutno odbijanje Svetske federacije novinara, o čemu se domaći mediji ne trude baš previše da izveste. Ništa čudno, jer svrha inicijative i nije ništa drugo nego stalno ubeđivanje domaće javnosti da je kriv isključivo NATO, a ne i oni koji su ljude ostavili da poginu.
*Esejista i prevodilac
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.