Vesti
24. 08. 2012.
Popov: Tužiću Tužilaštvo!
Poznati televizijski novinar Miodrag Popov, jedan od kritikovanih ratnih izveštača u knjizi „Reči i nedela“ Tužilaštva za ratne zločine, rešio je da pokrene sudski postupak protiv autora koji su oklevetali njega i desetine drugih kolega
Novinari moraju da budu obazrivi kada donose sudove, ali redakcija „Pečata“ prosto ne može da se otme utisku da Tužilaštvo za ratne zločine ne želi da odgovara na naša pitanja.
Kada se pripremao prošli broj časopisa, nikoga u Tužilaštvu nije bilo da razgovara sa nama, jer je celokupno osoblje bilo na godišnjem odmoru. Kao što smo i objavili, dežurni u Tužilaštvu preneli su nam da će nadležni odgovoriti na pitanja za naredni, tj. ovaj broj, kada se budu vratili u Beograd. Protekle nedelje, međutim, Tužilaštvo je opet izbeglo da pojasni neke zbunjujuće, pa i zabrinjavajuće činjenice, vezane za objavljivanje knjige „Reči i nedela“. Jasna Šarčević Janković, službenica Tužilaštva čija se privatna firma pojavljuje kao saradnik u više projekata Tužilaštva – pa i izdavanju pomenute knjige – jeste se vratila na posao sa letovanja, ali nije nam odgovorila na poziv.
Bruno Vekarić, sa druge strane, nije još bio stigao sa svog godišnjeg odmora.
Tako čitalaštvo „Pečata“ i javnost uopšte ponovo neće saznati kako je moguće da ista osoba bude uključena u obe strane ugovorenog posla, iako jedna od strana nastupa u ime države. Ili, šta je uopšte bila namera Tužilaštva prilikom izdavanja narečene knjige, kao i kakvim su se merilima rukovodili autori knjige kada su na onakav način i onako oštro kritikovali rad srpskih ratnih izveštača iz devedesetih.
Na pitanja Miodraga Popova, međutim, možda će biti prinuđeni da odgovaraju.
Poznati televizijski autor i reporter sa ratnih područja devedesetih, Popov je jedan od mnogobrojnih koji su u knjizi „Reči i nedela“ izdvojeni kao ratnohuškači, tj. kao novinari koji su podsticali na ratne zločine.
„Rešio sam da, kako se to kaže, presavijem tabak i pokrenem sudski postupak protiv Bruna Vekarića, književnog urednika potpisanog u tom njihovom sramnom izdanju“, kaže Popov za „Pečat“. „Nisam reagovao na mnoge ranije primedbe na moj rad, koje su iznosile kolege. Bilo je u tim primedbama mnogo neukusnih kritika, ali nisam hteo na njih da uzvraćam upravo zato što smatram da novinari imaju pravo na svoje mišljenje, makar i pogrešno. Ali, ovo sa knjigom Tužilaštva za ratne zločine je nešto sasvim drugo, mnogo zlokobnije i zlonamernije. Zajedno sa ostalim ratnim izveštačima, u knjizi sam optužen da sam podstrekivao na najteže ratne zločine, a preko toga ne mogu da pređem.
Pazite, meni tamo stavljaju na teret čak i to što sam u ‘Dnevniku’ pustio snimak čuvenog obraćanja Stjepana Mesića, kada je rekao da je on ispunio svoj zadatak i da Jugoslavija više ne postoji. Pa, šta je trebalo da radim, da ne pustim to?! Da li je puštanje tog snimka bilo podstrekivanje na ratni zločin?“
Popov se sa dozom gorkog humora seća prvog utiska o knjizi „Reči i nedela“:
„Kada se ta knjiga pojavila u opticaju, neke moje kolege i prijatelji optužili su me da sam sklopio nekakav tajni dogovor sa Tužilaštvom, pošto mi se ime pominje samo dva puta u celoj knjizi. Oni su zbog toga posumnjali da sam dogovorio nekakav imunitet za sebe i da sam tako osramotio profesiju ratnog izveštača. Šalu na stranu, vrlo ozbiljno sam se posvetio čitanju i proučavanju njihove knjige. Zato sada mogu da kažem da je to najsramnija knjiga koju sam pročitao i najveće huškanje protiv kolega.
Ta knjiga je očigledan dokaz da pripadnici i službenici Tužilaštva za ratne zločine nisu samo moralno, već i krivično odgovorni prema novinarskoj struci i prema društvu i državi koju navodno zastupaju. Iskreno se nadam da će neko naredno tužilaštvo suditi jednog dana ovom sadašnjem tužilaštvu, zbog svih zloupotreba i zlonamernosti koje su sprovodili. Izbrojao sam 62 televizijska novinara koja se pominju u knjizi. Šezdeset i dva! Uporedite to samo sa suđenjem u Nirnbergu, gde je za petogodišnji genocid nad Jevrejima suđeno samo dvojici nemačkih novinara iz nacističkog perioda. I, od njih dvojice, jedan je osuđen na smrt, a drugi je oslobođen. I pri tom je on bio ne samo novinar, već i vlasnik i izdavač. Dakle, samo njih dvojica, a ovdašnje Tužilaštvo u svojoj knjizi stavlja na stub srama 62 srpska novinara. Ovim izdanjem je Tužilaštvo praktično uspelo da prevaziđe samog sebe“, dodaje Miodrag Popov.
Još jedan od onih koji su u „Rečima i nedelima“ pomenuti u najcrnjem kontekstu jeste i Nino Brajović, takođe izveštaj „RTS“-a sa ratom zahvaćenih područja devedesetih. Danas generalni sekretar Udruženja novinara Srbije, Brajović za knjigu ocenjuje da nije prihvatljiva niti po jednom osnovu:
„Pored svega ostalog što može da joj se zameri, ona je još i loše napisana, ako je uopšte posao Tužilaštva za rane zločine da piše knjige. Valjda bi njihova obaveza trebalo da bude utvrđivanje činjenica vezanih za ratna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, a ne da izdaju knjige koji su ispod svih mogućih standarda i merila.“
„Kada je bila promocija te knjige u Centru ‘Sava’, na pauzi sam prišao Brunu Vekariću, kako bih razgovarao sa njim. A on je u tom razgovoru uzeo da me hvali, čestitao mi je na tome što je Sud časti isključio neke novinare iz UNS-a. Tako da je to bio jako čudan razgovor. Isti čovek vas u zvaničnom delu kritikuje kao ratnog huškača, a onda vam u pauzi čestita na nečemu što ste uradili“, ističe Brajović.
„Prošao sam mnoga ratna poprišta u Hrvatskoj, pa i u Sloveniji pre toga. Bio sam, dakle, očevidac mnogih događaja, poznajem prilike i tvrdim da je takva kvalifikacija zločina, priprema i organizovanje genocida, apsolutno neodmerena.
Ona je u samoj svojoj prirodi patološka. Znamo da je sve to pokrenuto na inicijativu Nezavisnog udruženja novinara Srbije, i mislim da je sramota što su kolege prihvatile da se na taj način obračunavaju sa nama.“
Brajović smatra da je izvlačenje iz konteksta jedan od ozbiljnijih prekršaja koje su počinili autori knjige i navodi primer:
„Rat u Hrvatskoj počeo je 2. maja 1991. godine u Borovu Selu, kada su hrvatski specijalci i redarstvenici upali tamo, a dočekali ih naoružani meštani, potpomognuti od strane određenog broja dobrovoljaca Srpske narodne obnove.
Sutradan samo mi hteli da prođemo tamo, ali smo negde zalutali i naleteli smo na sahranu poginulih hrvatskih vojnika. Oni su nas maltene linčovali do smrti, nabijali nam noževe pod grlo, pucali na nas, jedva smo žive glave izvukli.
Negde je zato normalno da kada sam se kasnije vraćao tuda, da sam išao čamcem.
A u knjizi to predstavljaju kao ratnu propagandu i huškanje na zločin! Ne kažem da u izveštavanju srpskih medija sa ratišta nije bilo propagande, pa i loše propagande, ali sam uveren da nije bilo pozivanja na zločin, a kamoli pripreme ili organizovanja zločina. Evo jednog poređenja: Hrvatska je odlikovala bezmalo 600 svojih novinara i medijskih radnika, a koliko znam niko od srpskih izveštača nije odlikovan u tom periodu. Ali je zato čak 37 novinara koji su izveštavali za srpske medije ubijeno ili nestalo za vreme ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH“, zaključuje Brajović.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.