Vesti
01. 04. 2013.
I nema i ima
Nema šta da se gleda! To nije redak odgovor na pitanje o domaćem TV programu, postavljano usputno ili namenski, anonimnima ili ne, a sve u nameri da se široka ili nešto stručnija javnost izjasni o tekućoj ponudi.
To je, naravno, uopšteno, pa i površno zaključivanje, ali nije nevažno za one koji, povodom predloga novih medijskih zakona, tragaju za rešenjem kako da opstanu i čime da obezbede budućnost. No, ukoliko se smisao na početku navedene tvrdnje formuliše drugačije, zaista postoje emisije koje ne mogu da se gledaju.
Treba biti zaludan – ostala egzistencijalna, a posebno mentalna i psihološka svojstva da se i ne pominju (jer bi kvalifikacije mogle da se smatrajuuvredljivim) – pa gledati praznu svakodnevicu stanara „Farme” i kuće „Velikog brata”, uranjati (zabave radi?!) u tamošnju atmosferu tuposti, prostote, brbljanja, besmislenog čarkanja...
Ako za navedenu vrstu programa treba imati jak stomak, za jednu drugu, sve manje podnošljivu, treba imati jake živce. U većini emisija žanra politički tok šou glavna odlika postaje buka – govorenje uglas, nadvikivanje, voditeljsko upadanje sagovornicima u reč – kakofonija u kojoj izmiče smisao i četiri pojedinačna iskaza i krajnjeg učinka debate. Ni formula s tri gosta ne garantuje da će emisija ostati pod kontrolom, a ponekad ni dvoje sagovornika domaćin ne uspeva (neće ili ne ume) da poveže u razgovetan i svrsishodan razgovor.
Ko bi samo po ovom tipu emisija sudio i o Srbiji i o televiziji u Srbiji ne bi imao pravu sliku stanja stvari. I jedna i druga bolje su no što tu izgleda. Po prirodi stvari, Javni RTV servis najviše se trudi da to i pokaže, nastojeći pri tom da koristi sva raspoloživa sredstva – informativna, dokumentarna, dramska, umetnička. Savremenost izbija iz svakog novinarskog angažmana Zorana Stanojevića, Branka Stankovića, Jovana Memedovića, Žike Nikolića...
Bliža prošlost privlači Marka Novakovića, i kao autora i kao urednika domaćeg dramskog programa, prvenstveno u nastojanju da se oživi produkcija TV drame/filma. Poslednji primer je „Čekrk”, u kom su dva odlična glumca, Boro Stjepanović i Ljubomir Bandović, izveli svojevrsnu duodramu na fonu NATO bombardovanja 1999. godine. Sve je u tekstu Duška Premovića, kao i u režiji Petra Stanojlovića, bilo dobro postavljeno i rešeno, nepretenciozno, ali ubedljivo i delotvorno.
Kad mu je već za prikazivanje izmakao „Šešir profesora Koste Vujića” – koji bi se odlično uklopio u gledalačko raspoloženje stvoreno vremeplovskom sagom o fudbalerima na putu za Montevideo – RTS je ponudio trodelni „Led” scenarističko- rediteljskog tandema Radoš Bajić – Jelena Bajić-Jočić.
Nagoveštena oporost ove seoske priče iz sedamdesetih godina prošlog veka ublažena je lepotom slike, dugim nemim kadrovima pitoresknih pejsaža i prizora (kamera Predrag Jočić), muzikom Sanje Ilića i sporim ritmom kojim se razvija i unutrašnja i spoljna drama među junacima.
A trenutna oporost života ovdašnjeg, posebno gradskog, posle „Gorkih plodova” na RTS-u još čeka svoje novo, aktuelno upriličenje.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.