Vesti
16. 07. 2025.
Uvesti licence za novinare i kazne za nadrinovinarstvo
Nakon što su su napravili studente 2.0 (one koji samo žele da uče), bajkere 2.0 (one koji samo žele da voze motor), advokate 2.0 (one koji samo žele da advokatišu), vladajuća klika je došla na originalnu ideju da stvori i novinare 2.0 (valjda one koji samo žele da budu novinari po svaku cenu).
Navrat-nanos je sklepano udruženje nazvano ANS (Asocijacija novinara Srbije), gde se na spisku našlo 135 novinara u civilu čiji je jedini zadatak bio i ostao da horski kliču ode vođi i tako zarađuju za hleb.
Dobra stvar u osnivanju ovog simpatičnog društvanca je što su se svi, imenom i prezimenom, našli na jednom spisku. Zatrebaće kad-tad.
To može biti i poslednji ekser u kovčeg srpskog novinarstva ukoliko se ne pripremi ozbiljna taktika spašavanja ove profesije koja je bukvalno na umoru.
Dok studenti ozbiljno drmaju kavez Aleksandru Vučiću, valja se spremiti za „postvučićevski“ period Srbije, koji će, pre ili kasnije, neumitno doći. Kada bude svanuo taj novi „šesti oktobar“ i ovaj narod dobije drugu šansu da se dozove pameti, bilo bi neoprostivo ponoviti greške koje su napravljene nakon pada Miloševića, jer su neodlučnost, nesloga i interesi koalicije koja je tada preuzela vlast preskupo koštali Srbiju.
Ono što je zajedničko za oba diktatora je kontrola medijskog prostora, ali tu postoje prilično velike razlike. Naime, Miloševiću je bilo bitno da pod svojom čizmom čvrsto drži RTS, „Politiku“ i „Večernje novosti“, dok je ostatak „velikodušno“ prepustio opoziciji smatrajući da mogu da se, kao deca, igraju u ograđenom prostoru ne nanoseći veliku štetu.
Treba imati na umu da je to još uvek bilo analogno doba, bez interneta koji je bio u povoju, bez društvenih mreža i pametnih telefona. Ipak, i pored toga, neki časni ljudi koji su pripadali novinarskoj branši uspeli su da očuvaju svetlost svih tih mračnih godina, a u istoriji profesije će ostati upamćeno da su mediji u kojima su radili bili svetionici zdravog razuma i lučonoše preokreta koji će kasnije uslediti.
U poređenju sa sadašnjom medijskom scenom u Srbiji, to vreme, ma koliko to bizarno zvučalo, izgleda kao Periklovo doba. Novinari su mogli da pronađu prostor u opozicionim medijima i iskažu svoje neslaganje sa ludilom tadašnjeg režima. Eto, da mi je neko 1994. rekao da ću trideset godina kasnije napisati ovu rečenicu, svakako bih pomislio da je sišao s uma. Ali, kada čovek dovoljno dugo poživi baveći se ovim poslom, moguće je i tako nešto.
Nekadašnji ministar informisanja iz tog perioda, čovek koji je ispisao najsramnije stranice odnosa države prema medijima, a sadašnji vlasnik Srbije, dobro je ispekao zanat učeći na greškama svog prethodnika.
Odmah po uspostavljanju svoje vladavine, zauzeo je skoro celu medijsku scenu naročito se fokusirajući na televizije sa nacionalnom frekvencijom, mada van njegove pažnje nisu ostali ni štampani mediji, radio-stanice, portali i društvene mreže. Sve je pod strogom kontrolom vrhovnog vođe koji na raspolaganju pored poslušnih urednika i novinara ima i čitavu vojsku botova uvek spremnu da se, po komandi, obruši na svakoga ko se usudi da na internetu iskaže mišljenje suprotno od onog koje je propisalo „ministarstvo istine“.
Ono malo medija koji su uspeli da se odupru čeličnom zagrljaju ima vrlo ograničen i sužen prostor za rad i pod stalnom su baražnom vatrom pravovernih, njihovoj salvi uvreda i optužbi za sve i svašta. Ne treba ni napominjati da je rečnik i način delovanja gotovo istovetan onom iz devedesetih.
Ukratko, Aleksandar Vučić je uspeo u onome što nikome pre njega nije pošlo za rukom. Uništio je čitavu profesiju koja je izuzetno važna za svako društvo. Novinarstvo je detaljno i sistematski devastirano i razoreno. Osim u tragovima, ono više ne postoji u Srbiji.
Po redakcijama medija naklonjenih režimu uhlebljenje je našao besprizorni, bahati, nestručni i nemoralni ološ kome ništa nije sveto. Ono što oni rade godinama, po naredbi svog vrhovnog komandanta, bez problema se može okarakterisati kao zločin prema narodu i državi. Ti ljudi se bave nečim što bi se moglo nazvati nadrinovinarstvo i predstavlja sramotu za profesiju. U Krivičnom zakoniku Srbije za one koji se lažno predstavljaju kao lekari i bave se nadrilekarstvom predviđena je kazna do tri godine zatvora, a isto važi i za lažne advokate jer se njihova aktivnost karakteriše kao nadripisarstvo. Nažalost, one koji se bave nadrinovinarstvom, Krivični zakonik još uvek ne prepoznaje kao prevarante.
Međutim, kako ništa ne traje večno tako neće ni ova vlast, pa se postavlja pitanje kako spremno dočekati taj trenutak, vratiti novinarstvo pravim profesionalcima i ovu struku očistiti od gliba i mulja koji je guši već trideset godina.
Možda, sada iz ove perspektive tako nešto izgleda kao nemoguća misija, ali to ne mora biti uzaludan posao ako se radi na pravi način. Taj korak ka ozdravljenju može biti brži i lakši nego što u ovom trenutku izgleda.
Ukoliko Srbija krene pravim putem prema istinskom demokratskom društvu u kome su jasno podeljene grane vlasti na izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu, bez novog vrhovnog vođe i njegove samovolje i ukoliko bude postojala istinska želja buduće vlasti da ovo društvo izvede na pravi put, jedan od prvih i primarnih zadataka mora biti uspostavljanje reda na medijskog sceni i njeno detaljno provetravanje, odnosno izbacivanje smrada i truleži.
Danas smo svedoci pojave da svako ko piše neki blog ili ga zasvrbe prsti da iznese mišljenje na nekom od opskurnih portala sebe naziva novinarom. To je, jednostavno, neprihvatljivo i predstavlja nešto od čega treba napraviti jasnu distancu.
Kao prvo, mora se pristupiti pravoj i istinskoj lustraciji onih koji su se do sada bavili nadrinovinarstvom. Svako ko se ogrešio o pravila novinarske profesije i ko je, makar jednom, prekršio novinarski kodeks mora biti lustriran i mora mu se izreći zabrana bavljenja ovim poslom. Srećom, internet pamti sve, podatke nije teško naći a i sudovi časti oba novinarska udruženja imaju u svojim arhivama toga na pretek. Novinarstvo se mora vratiti pravim novinarima.
Drugo, treba uvesti licence za novinare. Ako već lekari, inženjeri, advokati i još neke profesije moraju imati licence da bi se bavili svojom profesijom, zašto isto ne bi važilo i za novinare? Nakon dve godine rada u profesionalnim medijima, novinari bi podnosili molbe za izdavanje licence o kojoj bi odlučivala komisija iz oba novinarska udruženja (NUNS i UNS). Ukoliko kandidat u protekle dve godine nije prekršio kodeks, dobijao bi licencu i postajao licencirani profesionalni novinar sa svim pravima i obavezama koje to zvanje podrazumeva.
Treće, mora se odrediti pravilo da budući licencirani novinar ima visokoškolsko obrazovanje. Da se opet vratimo već pomenutim profesijama. Ako ne možete da budete advokat ili inženjer bez završenog fakulteta, zašto biste mogli da budete glavni urednik sa završenom srednjom školom? Novinarstvo je suviše ozbiljna i važna profesija za svako društvo da bi se prepustila ljudima koji nemaju odgovarajuće obrazovanje. Naravno, neko će reći da mnogi naši vrhunski novinari nisu imali završene fakultete ( Aleksandar Tijanić, Bogdan Tirnanić i još neki), ali to su samo izuzeci koji potvrđuju pravilo.
A ono glasi da je većina naših najboljih novinara ipak prvo završila visoke škole. Već više od decenije slušamo mantru koja je proistekla iz kuhinje vladajuće stranke da formalno obrazovanje nije važno, da se i bez njega može uspeti u životu i da je najvažnije biti lojalan i prilagodljiv. To je osakatilo mnoge generacije i dovela srpsko društvo do stadijuma u kome se sada nalazi. Baš zbog toga treba insistirati da diploma fakulteta mora biti jedan od prvih preduslova za one koji žele da se bave ovom profesijom.
Četvrto, novinarima se mora dati status službenog lica, zato što obavljaju posao od javnog značaja. Svaki napad na njih u vršenju službene dužnosti, verbalni ili fizički, mora se tretirati kao krivično delo i kao napad na bilo koje drugo službeno lice.
Licence za novinare predstavljaju samo prvi ali vrlo važan korak koji vodi ka ozdravljenju ove struke. Ukoliko ona ne stane na zdrave noge i ukoliko oni koji preuzmu kormilo Srbije samo iskopiraju matricu svojih prethodnika, još je više usavrše i ne dozvole novinarima da rade slobodno i po savesti, onda će, verovatno, neki moj mladi kolega za trideset godina napisati da je Vučićeva era bila Periklovo doba za novinarstvo u Srbiji.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.