Vesti
24. 08. 2025.
Televizija Beograd, danas RTS, započela je emitovanje redovnog programa 23. avgusta 1958. godine
„Bilo je kao u Holivudu“: Legendarna spikerka Ljiljana Marković o počecima TV Beograd
Televizija Beograd, danas RTS, započela je emitovanje redovnog programa 23. avgusta 1958. godine. Spiker Ljiljana Marković, učestvovala je u stvaranju tog novog „čuda“. Njen glas, način na koji je vesti čitala pamte generacije gledalaca. U razgovoru za Danas, ona govori o tome kako je sve počelo, što se dešavalo ispred i iza kamere, uz prisećanje na anegdote iz televizijskog života. Ljiljana Marković ima 90 godina, a zbog hronološkog sleda događaja, u njenom svedočenju o TV počecima zadržana je forma kazivanja umesto klasičnog intervjua.
„
Godina 1954. je bila prekretnica u mom životu, upisala sam Akademiju pozorišnu, odsek glume, francuski na Filološkom idobila prvi profesionalnu ugovor …stalni spiker Radio Beograda, maturirala sa odličnim uspehom i najmlađi spiker koji čita Novosti dana. U to vreme samo su spikeri čitali u mikrofon, verovalo se da će tako slušaoci najbolje razumeti novinarska pitanja, reportaže. Za zabavni program urednik Radivoje Lola Đukić, odredio mi je novu emisiju „Govorimo o filmu“, mlad novinar Saša Marković pristigao je iz NIN-a. Direktor nam je bio ozbiljan partizan Draža Marković, bilo kako bilo, šarmantni urednik emisije postao mi je suprug 6. februara 1955., kumovi Lola i Bojan Dimitrijević, dopisnik Radio Beograda iz Pariza.
Živela sam u Sašinoj kući u Sedmog jula 1. Akademija u Knez Mihailovoj, Ruža Sodara i Rada Žaba mi čitaju a ja kuvam i tako mi postanemo glumice 1958., „Laža i Paralaža“ Atelje 212 i „Učene žene“ Molijerove Narodno. Istina je da nismo bile od onih što imaju para, pa smo čarape sa šavom pravile tankom crtom i flomasterom, najlonke su se štopovale, na igrankama se igrao tvist, Saša je uz uz muziku iz filma puštao rokabili u svojim emisijama. Godine, 1956. smo povodom izložbe o Nikoli Tesli, na ETF imali prvu eksperimentalnu televiziju, on urednik, ja spiker i dva honorara za put u Italiju.
Sećam se početkom ’58, došao je kući i kaže ovi poludeli hoće da nas sedmorica napravimo Televiziju Beograd. Dobro, ing. Radoljub Žižić već radi emitere, tehniku, Lola Đukić će zabavu, Oskar Davičo dramu, Igor Leandrov vesti, a mene zapalo da budem reporter, kažu najmlađi sam…i tako sve je spremno tog jutra 23. avgusta ’58, toplo, kreću sa Sašom „Dobar dan ovo je televizija i razgovor sa Jašom Rajterom, otvara se izložba na Beogradskom sajmu, hala IX je TV. Sve spremno, samo Saši pukle pantalone, zove, sedam u taksi i stižem, srećom rampa nije bila spuštena. Nove pantalone i počinje, a on kao da je ušao u kafanu, sve bez greške i aplauz, sad i Beograd, kao i Ljubljana i Zagreb imaju svoju TV.
Sve do 1969. radili smo zajedničke jugoslovenske Dnevnike. Tada je i otvorena nova zgrada u Takovskoj, studiji adaptirani u Aberdarevoj, novi master, stigla i reportažna kola iz Amerike. Konačno smo pravi javni servis. To je to, sačekujem Jovanku Broz, ja sam domaćin njen, Tito je došao da vidi to čudo nove tehnologije, ing. Žižić je već pustio Avalski toranj u pogon i sve nas više građana gleda. Bilo je to ono nostalgično vreme, kada su ulice bile puste jer Mija i Čkalja, Servisna stanica se ne propušta. Dobro je više nema dežurnog na rampi kod Sajma, da doda metalnu kutiju sa filmom i sad jesmo ono što su nas naučili sa BBC još 1958.
To vreme je bilo kao u Holivudu, imali smo tone pisama obožavatelja, cveće, bombonjere, kao filmske zvezde, prijalo je iako para baš nije bilo, angažovani smo kao manekeni za kataloge Centrotekstila, spikeri Dnevnika, Mića, Duška… ja, Evica… Najlepše je bilo druženje, voleli smo to što smo radili. Ja pored informative i kulturu „Spektar“ i samo ja intervjuišem dobitnika Nobela Ivu Andrića, idem u Sopoćane, Aranđelovac Mermer i zvuci. Bila sam i učiteljica Kike Bibić kada smo radili na opismenjivanju, narator za „Ženske razgovore“ Duška Radovića.
Ja sam se opredelila za mali ekran i zadovoljna sam našla sam sebe, a ovi sa klase mangupi ozbiljni glumci Velimir Bata Živojinović, mag filma, Nikola Simić nikad nije odigrao Hamleta ali je alfa i omega komedije, Rada Andrić i Rada Đuričin prvakinje JDP, Ružica Sokić kao i uvek može sve i magična je.
Profesor Josip Kulundžić, pozorišni reditelj, izveo je tu našu klasu, kao klasu za pamćenje. Sve je polako postajalo drugačije, došla je televizija u boji, drugi program, sve više televizija u Jugoslaviji, sad i novinari sa užasnom dikcijom, šprah felerom čitaju i slikaju se. Vole svi da ih narod gleda, mi i dalje svoje profi čitanje, bez emocije, da nas gledalac što bolje razume, da ne intepretiramo već samo izgovaramo reči, da svako za sebe zaključi kako i šta je bilo.
Imam punih devedeset godina i ne kajem se što sam odabrala televiziju a ne scenu, posebno u vreme nastajanja to je bio uzbudljiv i nov posao, zajedno sa gledaocima smo ga otkrivali. Sa ženske strane, imali smo šminkere moja Daca znam je iz Narodnog pozorišta, posle Caca, Milka garderoberka, kamermani Mita, Mile Top, Buca Zumbul, svi oni ozbiljni reditelji, montažeri… Prenos slike i zvuka je ozbiljan posao, sve smo uvek probali, merila sam dužinu ofa uz VTR, lektorki Vidi uvek čitala, na ekranu mora perfektno. Najbolje što svake sezone nova konfekcije šije po meri „Kluz“, „Alhos“, „Beko“, „Mura“, “Jugoeksport“… to što mi nosimo je kreacija, sa nama su radili od Mire Čohadžić sve prva klasa naše kostimografije.
Početkom sedamdesetih sve se polako menja, sve je manje druženja, imamo spikerske susrete ali nas gledaoci van republika više ne prepoznaju. Neki veliki urednici vode Dnevnik, mi Vesti, 1990. smo postali sistem Radio TV Srbije, nije samo ime promenjeno, sve više se politika meša u program, nema više audio vizuelnih testova kandidata, ja većinom čitam vesti na Drugom programu. Odgovara mi. Saša je težak srčani bolesnik, naša mala Duca prevazišla nas je, i dalje je poznaju ne u Jugoslaviji, u Evropi vodi „Igre bez granica“.
Nažalost radni vek završila sam sa: počelo je bombardovanje. Živim lagani penzionerski život u domu, sve je na kraju bilo dobro, moja deca i unuci umeju lepo da govore, znaju da je televizija imaginacija i da je sreća u nekim običnim stvarima, svi smo mi isti… Ne bih o tome kako to danas izgleda, ja sam stvarala pravu TV. Danas ima mnogo, mnogo televizija, sve po standardima kablovske američke.
Istina, uvek u avgustu mi zaigra srce, stežem iscepane pantalone iza kamere, i mislim samo da ne pogreši Saša. Nikad nije bio na sceni. Olakšanje, njemu je to normalno kao da je ušao u kafanu: „Dobar dan, gledate televiziju“. Hvala svima njima, kumu Loli i ekipi – stvorili su novu eru u medijima“.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.