Vesti
20. 02. 2014.
Novinarstvo između blogova, tabloida i Liberasiona
Američki filozof i pisac Noam Čomski otkrio je na nedavnom predavanju u Italiji i ovdašnjoj javnosti ono što je pametnim ljudima odavno jasno: sloboda koju smo dobili s internetom nije nam donela ono što nam je bilo potrebno.
Svi ti blogovi, portali i sajtovi koji su otvoreni da bi nam preneli „drugačiju istinu“ služe samo kao traženje potvrde svog mišljenja. Ali, i kod brendiranih srpskih tviteraša i blogera nailaziš na ono što očekuješ.
O novinama da i ne govorimo. Da li će, onda, na kraju ipak „pobediti“ mediji u kojima se objavljuju i sučeljavaju različita mišljenja, i da li je to snaga Njujork Tajmsa, Gardijana ili Liberasiona, čiji su novinari uspeli da dobiju bitku protiv direktora lista?
Vest da je u sukobu redakcije i menadžmenta francuskog dnevnog lista Liberasion stradao ne neki novinarčić ili honorarac već lično glavom direktor lista Nikola Demoran, i to zbog toga što je izgubio podršku redakcije, izazvala je reakciju i u zemljama koje ne poznaju takve novinarske epizode. Solidarnost u profesiji podrazumevala je da razumete za šta se to ti školovani, obrazovani i kritički ljudi bore.
Zaostavština Žan-Pola Sartra morala je da bude odbranjena od pretvaranja novine u „društvenu mrežu“, kako je planirano, a koja bi u holu imala i restoran i bar i prostor s kulturnim sadržajem. A sve zbog toga što vlasnik, jedan od Rotšilda, nije bio zadovoljan finansijskom isplativošću lista. Osvanula je naslovna strana s objavom rata menadžmentu i direktnim šamarom i Demoranu i Rotšildu.
Ta mala pobeda jedne velike liberalne redakcije nije nešto što je nemoguće na tržištu velikih i uglednih kuća. Tako je i Gardijan, zahvaljujući uređenosti šta ko radi i ko se u šta ne meša, poznat po tome da uredništvo bira kojim će se temama baviti, jer odgovara samo sopstvenoj savesti i - čitaocima. Institucije kao Njujork Tajms mogu sebi da dozvole da objave Vikiliks, ali i da podrže Obamu. Nema sukoba interesa jer je interes istina. A o finansijama zna se ko brine.
Na mnogo manjem tržištu gde je žabokrečina toliko jaka da morate da je stružete, i gde brifinzi za urednike važe čak i deceniju posle vanrednog stanja, nismo imali takav slučaj. Ni sličan, ne bar ozbiljan, osim ako izuzmete kad je gašen glas jedne dnevne novine, pa su kolege morale da potraže pravdu na ulici, bez većih rezultata.
Da li možete da zamislite da jedna redakcija u Srbiji smeni direktora? Nijedna ne može da dobaci ni do urednika, na kojem se, najčešće, slome koplja. Jer, menadžment nije taj koji vodi pogrešnu politiku: ako se novine ne prodaju, to je zbog lošeg sadržaja, a ne zbog onih na vrhu.
U jednom beogradskom listu je samo prikupljanje potpisa za zakonsku najavu štrajka (koji je, uzgred, bio više način da se redakcija izrazi, a ne ozbiljno obustavi rad), izazvalo podelu na podobne i nepodobne, pa su uslovi pod kojima su ugovori obnavljani bili poprilično različiti.
Uz sve najavu da bi novinar „bolje prošao da nije potpisao peticiju“. Uglavnom, nije to bio štrajk protiv lista niti protiv glavnog urednika, već protiv onih kod kojih su, što bi rekao Nenad Čanak, novci. Uobičajeno pitanje jednog srpskog čitaoca najčešće glasi: a čiji ste vi. I u tom jednom pitanju sublimirana je sva sudbina srpskih (pisanih) medija.
Za one koji znaju da istina ne zavisi od količine novca koji se upumpava u firmu, internet je doneo svu slobodu ovog sveta. Ako izuzmemo nekoliko činovnika koji mogu da nateraju „mrežu“ da obustavi emitovanje smešnih video-klipova, na njemu je teško cenzurisati mišljenje. Elektronski papir ne samo da se neće pocepati, već će otići u etar mnogo jeftinije i brže i dalje od lista papira na kojem je s mukom utiskivano olovo.
Mislilo se da će informativni kvantitet biti pretočen u kvalitet, ali često se, i umesto spektra različitog mišljenja, uglavno nailazilo na polarizovano jednoumlje koje je s blogovima, tvitovima samo ukrupnjeno do pucanja. Pojavom tvitera koji je i kod nas ubrzo ušao u modu, dobili smo vrlo duhovite, ali i vrlo agresivne „tviteraše“, koji su hteli da oponiraju, ili samo da skrenu pažnju na ono što je bitnije.
Iznenađenja su uglavnom izostala pošto, kao i u slučaju modnih brendova, tako i kod brendiranih srpskih tviteraša i blogera nailaziš na ono što očekuješ. Bilo da se radi o markiranim cipelama, bilo o otrovnoj tastaturi famoznog blogera ili tviteraša. Tačno se zna ko će u onom ratu oko gej prajda ili o političko- socijalnom aspektu Karleušinog debakla na Ušću zauzeti koju stranu.
Isti metod važio je za sve teme, od skidanja komičara s radija i TV-a do učestvovanja na izborima. Tačno znaš šta ćeš da dobiješ na nečijem tviter profilu, pa onda ostaju samo dve reakcije - da potvrdiš svoje mišljenje s dotičnom zvezdom ili da se iznerviraš stavom za koji si ionako mislio da će te razjariti.
Američki filozof i pisac Noam Čomski otkrio je na nedavnom predavanju u Italiji i ovdašnjoj javnosti ono što je pametnim ljudima odavno jasno: sloboda koju smo dobili s internetom nije nam donela ono što nam je bilo potrebno. Svi ti blogovi, portali i sajtovi koji su otvoreni da bi nam preneli „drugačiju istinu“, doneli su nam samo opozit onoga što slušamo. Pa imate one koji brane i one koji napadaju, ništa kreativnije.
Profesorka s Fakulteta političkih nauka dr Neda Todorović otvoreno nam kaže da je ovo era postnovinarstva u kojoj na medijskoj sceni istovremeno egzistiraju elementi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti žurnalizma. Evidentna kriza klasičnih medija, kao deo globalne, sveopšte krize, najviše utiče na pad etičkih standarda profesije, a oni su preduslov svake slobode i demokratije, kaže profesorka.
„Medij koji poštuje bar minimum etičkih standarda (a takvih je danas sve manje) daje i neistomišljenicima priliku (pravo) da u njemu izraze svoje mišljenje ili da odgovore na tekstove u kojima su prozvani. U onima koji taj standard ne primenjuju, zaboravljeno je pravilo da su činjenice svete a komentari slobodni.
Nekadašnja podela na stare, režimske i nove, nezavisne medije u postnovinarstvu je prevaziđena, ali odgovor na učestalo pitanje ‘čiji ste vi medij’ u situaciji kad se medijsko tržište dramatično smanjuje a kupovna moć opada nije jednostavno dati: mnogo gladnih riba bori se u malom bazenu za bačene mrvice hrane. Tiraži i rejtinzi su sve manji i niži, oglasi se sele na internet.
Većina medija u takvoj situaciji jesu mediji onih koji ih održavaju u životu, hrane. Gladni su retko visokoetični, a često zaboravljaju i na minimum profesionalnih etičkih standarda. Rumor i glasine koje lansira vlast ili interesne grupe, spinovanje (PR praksa u kojoj je zvanična verzija ona koja vlasti ili interesnoj grupi najviše odgovara) čine deo lanca rekla-kazala koji dominira popularnom štampom.
Drugi deo lanca je medijski nepismena i nekritično raspoložena publika, proizvod takve medijske prakse kojoj verodostojnost nije prioritet. Ta publika veruje da su mediji koje kupuje jer deli stavove njihovih vlasnika ili nalogodavaca - njeni mediji“, kaže profesorka Todorović i dodaje da izuzetno mali broj kvalitetnih medija poštuje standard novinarstva. U slučaju tih medija pitanje „čiji su“ najmanje je opravdano.
„Internet je ponudio mogućnost svakome da javno, blogom, izrazi mišljenje. On je, međutim, zbog svoje prirode, bliži anarhiji nego slobodi. Opscenost, dečja pornografija, govor mržnje, propagiranje nasilja, terorizma...A ko su izvori informacija? I, šta je istina na internetu? Žurnalizam se pred našim očima ubrzano seli na internet, ali u toj prisilnoj selidbi gube se elementarni postulati klasičnog novinarstva - tačnost i fer odnos, uređivanje i provera.
Zakonska ili bilo kakva druga kontrola veoma je otežana ili je sasvim onemogućena. Novom mediju tek sledi mukotrpna potraga za zajedničkim, bazičnim, medijskim vrednostima i principima medijske etike. Do tada, on će više ličiti na bekstvo od slobode nego na istinsku slobodu.“
Dr Maja Vukadinović, medijski analitičar i suvlasnik portala Medijasfera ističe da se dugo vodi debata da li je i u kojoj meri internet demokratičan medij koji omogućava svakome da iskaže svoj stav. Generalno, blogovi i portali jesu zamišljeni kao slobodna zona i mnogi i jesu prostor gde može da se čuje drugačiji glas, kaže naša sagovornica.
„Uticajni blogeri, bar u svetu, sve više zauzimaju kritički stav u odnosu na brojne društvene i političke teme i često se njihovo pisanje graniči s aktivizmom. Ipak, tviter je apsolutno preuzeo primat u pokretanju raznih osetljivih tema. S druge strane, upravo sa tvitera sve češće kreću orkestrirani napadi na neistomišljenike, i ova društvena mreža je postala mesto na kome se tačno zna ko kakav stav zastupa, ko vas ‘hejtuje’ i ko će vam priteći u pomoć ukoliko vas neko verbalno napadne. Tviter je danas ogledalo odnosa koji egzistiraju u oflajn životu.“
Dr Vukadinović ističe da je generalno problem što, ako „neki medij pruža prostor za različita mišljenja, odmah se pojavljuje dilemma ‘ko ga zapravo finansira’, što samo govori koliko smo daleko ne samo od slobode izražavanja, već i shvatanja šta su danas nezavisni mediji - ako takvi uopšte postoje“.
„Retki su mediji koji objavljuju stavove koji nisu u skladu s uređivačkom politikom, interesima oglašivača i raznim lobijima, a takvi mediji zaslužuju poštovanje. Kad se osvrnemo na sve afere, hajke i medijski linč koji je postao uobičajen na našoj javnoj sceni tokom protekle dve decenije, očigledno je da kod nas mediji predstavljaju poprište bespoštedne borbe za moć u kojoj se ne biraju sredstva. Zbog svega što se dešavalo u srpskoj politici i medijima, a znajući s kakvim pritiscima se suočavaju novinari i urednici, teško je poverovati da ne postoje apsolutno nikakvi uticaji ‘sa strane’ koji oblikuju rad jedne redakcije. Takođe, naša javnost je naviknuta na jasne podele - vlast ili opozicija, četnici ili partizani, Zvezda ili Partizan... Ovde je gotovo nemoguće biti neutralan, ne zauzeti stranu.“
Borba pomenutih novina Liberasion u zemlji pionira slobodarstva možda deluje daleko, ali verovatnoća njenog transfera umnožena je brzinom interneta. Dr Vukadinović podseća da suprostavljanje medijskim vlasnicima nije često ni u zemljama koje su po pitanju medijskih sloboda daleko odmakle od Srbije, i da je zato potez francuskih kolega za svaku pohvalu. „Znajući koliko je autocenzura prisutna u našim medijima, kao i koliko je težak položaj novinara u svakom smislu, teško je zamisliti redakciju u Srbiji koja bi se glasno suprotstavila brendiranju. Kod nas se novinari i urednici ne slažu s mnogim potezima vlasnika, ali o tome ćute. I trpe.“
Psihoterapeut dr Zoran Milivojević konstatuje da kod nas postoji nepoverenje u medije i da ljudi umesto da čitaju tekst, stalno traže i čitaju podtekst, pa čak i onda kad on ne postoji. Razlog za to je, kako kaže, što su se ljudi do sada puno puta osetili izmanipulisanim, „zavrćenim“ ili spinovanim.
„Ljudi hoće da misle svojom glavom i sve prihvataju sa skepsom, pokušavajući da se snađu u moru informacija i da pretpostave odakle vetar duva.“ Dr Milivojević objašnjava da čitaoci postaju sumnjičavi prema mediju kad on pokušava da informiše i o onim stvarima koje se ne uklapaju u njihov „profil“, odnosno u očekivanja i uverenje njegove „publike“.
„Mediji su svojevrsna roba koja se prodaje na tržištu i koja ima svoje kupce odnosno publiku. A ljudi su poznati po tome da funkcionišu po principu koji se u psihologiji zove kognitivna usaglašenost. To jednostavno znači da ljudi žele takve informacije koje im potvrđuju ono što već veruju. Takve informacije kod njih izazivaju zadovoljstvo, a suprotne ih iritiraju. U odnosu na informacije ljudi se ne ponašaju kao naučnici koji bi trebalo da su otvoreni za sve činjenice, pa da svoje tumačenje prilagođavaju činjenicama do kojih su došli, već obrnuto: činjenice prilagođavaju onim uverenjima koja već imaju. Kad je neka osoba iložena informaciji koja se ne uklapa u njenu sliku date pojave ili date osobe, to se naziva situacijom spoznajne nesaglasnosti (kognitivne disonance) koja osobu iritira, tako da ona pronalazi tumačenje te informacije koje u stvari potvrđuje ono što osoba već misli. To znači da ako se pojavi neka negativna informacija o političaru u kojeg je osoba na neki način „zaljubljena“, da će osoba pronaći takvo tumačenje koje će ili diskvalifikovati tu informaciju („To je spinovanje njegovih protivnika“) ili će datu informaciju tako intepretirati da ide u prilog onome što već veruje.“
Glavni urednik Pulsa Aleksandar Đuričić tvrdi da slobode nikad manje nije bilo u realnom životu, a na društvenim mrežama kao nikad više. Rezultat porazan - nikad se više nije lajalo, olajavalo i brukalo, a nikad nismo tiše pričali i češče vadili baterije iz mobilnih telefona. „Smisla bez“, kaže Đuričić.
„Slažem se sa Čomskim, da možemo da se ugušimo od ovolike količine ‘slobode’. Ali nije problem u slobodi i neslobodi, nego što nam fali malo, u stvari malo više: duha, osmeha, smeha, stava, stila, svesnosti da živimo u 2014. a ne u 1993. Iskreno, ja se dobro provodim na tviteru, tamo misleći nikovi, vredno tvitujući, znaju da ulepšaju i dan i noć, i izgleda kao da možemo sve da kažemo, da polemišemo, da se vređamo, udvaramo se, ali ipak to nije predizborna Srbija. Ove sezone izgleda kao da je humor zabranjen. Suludo se radujemo nekimsportskim uspesima, koji su dobrodošli, ali nemaju neke naročite veze s našim ličnim životima, presabiramo se po novčanicima i bankovnim računima, tresemo se od pomisli da će jeftina struja biti skuplja od skupe, varaju nas kako stignu, a mi se plašimo. A opšte je poznato da su u strahu velike oči. I zato ne vidimo.“
Đuričić smatra da „u ovoj medijskoj pustahiji“ zvanoj Srbija „jaše malo preostalih autora“. Kaže da ga fascinira koliko političari vole da uređuju medije i kako stižu pored sveg posla i to da rade.
„Nije lako uzeti procenat i istovremeno odabrati lošu fotografiju svog protivnika za naslovnu stranu, medija koji si upravo porobio. Ali vidim da uživaju da se slikaju i da fejkuju. Neka im bude. Neće dugo trajati, nadam se. A što se raznolikosti tiče - nažalost, ovde je sve manje, kako u medijima, tako i na ulici. Smorili smo se od samih sebe. A nije takav bio plan.
Setimo se svadbe aktuelnog gospodara. U medijima (ne računajući tviter) beše totalni muk. Jedino ga je Somborac nekoliko dana crtao s ruzmarinom u reveru. Ali, samo nekoliko dana. Posle je ruzmarin otpao. E, sad, većinu ljudi ovde zanima da li je još uvek aktuelni PPV oženjen i koja vina voli isto koliko i nekog žitelja Pariza interesuje kakav je ljubavni život njegovog predsednika Olanda. U tom grmu leži zec. Jedan tamošnji tabloid objavio je fotke na kojima se vidi kako prvi čovek Francuske, iako živi u vanbračnoj zajednici s novinarkom, voli izjutra da nosi vruće kroasane jednoj glumici. I Francuska se zatresla. Oglasila se i Jelisejska palača, prekorevajući tabloid zašto se nije konsultovao sa Palačom pre objavljivana fotografija predsednika koji s telohraniteljima ide u posetu ljubavnici. Iz tabloida su poručili Palači:
‘Nemamo običaj da se konsultujemo ni sa kim, osim sa svojim advokatima, oko sadržaja koji ćemo štampati.’ U prevodu s francuskog: ‘Doviđenja, prijatno, javite se neki drugi put.’ A kod nas su se urednici tabloida hvatali u kolo na tajnoj svadbi aktuelnog nam PPV-a, drugi su trčali u Nemanjinu palaču da pitaju da li smeju da objave fotke koje imaju, i kad su im rekli - ne bi bilo dobro za imidž PPV-a, oni su klimnuli glavom i odsečno rekli: ‘Aferim, gospodari.’
Mediji su se ovde pokunjili, ponašaju se kao udavače bez miraza. A u Liberasionu stvari stoje malo drugačije. Treći dnevnik po snazi štampanog tiraža u Francuskoj, usprotivio se želji nikad zadovoljnih vlasnika, da od novinarstva prave kafeteriju, da se sprdače i njihovo ime razvlače po šoljicama i tanjirima. Njihova redakcijska reakcija mi je vratila osmeh na lice, a vidim i kolegi Umertu Eku koji je poslao depešu: ‘U Parizu ima mnogo odličnih restorana, ali dobri dnevni listovi su retki.’ Dakle, pravda za Liberasion.“
Medij koji poštuje bar minimum etičkih standarda (a takvih je danas sve manje) daje i neistomišljenicima priliku (pravo) da u njemu izraze svoje mišljenje ili da odgovore na tekstove u kojima su prozvani. U onima koji taj standard ne primenjuju, zaboravljeno je pravilo da su činjenice svete a komentari slobodni
Prof. Neda Todorović
Ljudi su poznati po tome da funkcionišu po principu koji se u psihologiji zove kognitivna usaglašenost. To jednostavno znači da ljudi žele takve informacije koje im potvrđuju ono što već veruju. Takveinformacije kod njih izazivaju zadovoljstvo, a suprotne ih iritiraju
Dr Zoran Milivojević
Čim neki medij pruža prostor za različita mišljenja, odmah se pojavljuje dilema ‘ko ga zapravo finansira’, što samo govori koliko smo daleko ne samo od slobode izražavanja, već i shvatanja šta su danas nezavisni mediji
Dr Maja Vukadinović
Redakcijska reakcija mi je vratila osmeh na lice, a vidim i kolegi Umertu Eku koji je poslao depešu: „U Parizu ima mnogo odličnih restorana, ali dobri dnevni listovi su retki“
Aleksandar Đuričić
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.