Naslovna  |  Aktuelno  |  Vesti  |  Božanstva
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

24. 06. 2014.

Autor: Aleksandar Gajović Izvor: Ilustrovana politika

Reč urednika

Božanstva

Koliko se god trudio, sebi nikako ne uspevam da objasnim zašto najveći broj srpskih ministara umišlja da su – božanstva koja hodaju?!?

 

Nadobudni i prepotentni, uglavnom nedostupni za javnost, osim kada kroz redovnu aktivnost ili poduži TV intervju imaju nešto važno da nam saopšte, jedini pravi kontakt sa medijima najčešće ostvaruju na (ne)redovnim konferencijama za štampu u zgradi Vlade, u sali predviđenoj za taj čin. A i kada se pojave na tom (svetom) mestu, onda uglavnom izbegavaju da odgovore na pitanja koja im se ne sviđaju ili koja ne vole da čuju.

Tačnije, zaljubljeni su samo u lične monologe i teme na koje uvek imaju spremne odgovore i koje ih samim tim nikada ne mogu dovesti u neprijatnosti. Ako kojim slučajem u postavljenom pitanju osete ”tvrdo ili čvrsto” i da nisu na svom terenu, onda umeju da dignu ruke od svega i onda ”mesto bojišta” napuštaju srdito i ljutito, besno i uvređeno. To bi u prevodu na njihov jezik, valjda, trebalo da znači kako se prekrdašilo sa pitanjima koja im ne prijaju, ali i da bi novinari ubuduće o tome trebalo da povedu računa, inače...

Treniranje strogoće tog tipa se naročito odnosi na – štampane medije! Prema onim drugim, televizijskim recimo, nešto su popustljiviji, jer ih doživljavaju kao uticajnije, a i ”slikanje” pred kamerama, u koje su takođe zaljubljeni, dođe im kao – promocija plus!

U tako zatvorenom kružotoku, medijima ostaje da se manje-više snalaze kako znaju i umeju. Između ostalog i da, eventualno, preko famozne PR službe ministarstva preklinju ”božanstva koja hodaju” da im izađu u susret i odgovore na par (finih) pitanja.

Međutim, tek tada nastaju muke i šansa da se ostane praznih šaka i neobavljenog novinarskog zadatka. Mrzovoljno PR osoblje ministarstva se, naime, ili više nikada ne javi zainteresovanom mediju ili, ako se kojim slučajem i jave, zahtevaju dostavljanje unapred pripremljena pitanja u – elektronskoj formi! Obrazloženje za to je uglavnom uvek isto: ministar treba da se pripremi za intervju ili će, što je češći slučaj, odgovore (takođe) poslati – elektronskom poštom!

Ako i postoji gram sreće da se čak i na tako ponižavajući način kontakt ipak ostvari, problemima tu nije kraj. Naime, svako ”božanstvo koje hode” redovno zahteva autorizuju onoga što će se objaviti, a to može da potraje i pretvori se u ono narodno – ”crče magare do zelene trave”!

Sigurni da ih u njihovom začaurenom mandatu ni jedan predstavnik javnog informisanja ne može tek tako ”zaskočiti”, srpski ministri se povremeno ipak malo i ”otvore”, mada su takvi slučajevi retkost i mogu se pobrojati na prstima jedne ruke. Uzgred, taj ”ustupak” ne čine iz obzira, zaziranja ili straha od pitanja koja im se postavljaju, jer se ”božanstva koja hodaju”, u stvari, nikoga ne plaše, a još manje zaziru, a što se obzira tiče bolje da ih ovom prilikom i ne pominjem.

Kako sam u medijskom poslu već dugo vremena, a ne tako davno sam i sam bio državni službenik, u mnogim ovdašnjim važnim javnim oblastima sam stekao proverene prijatelje, koje nikada ne bi zloupotrebio zarad malo ministarske pažnje i ”čašice” razgovora sa njima, čiji bi tok kasnije pretočio u tekst za javnosti. Sve ovde izneto o ”božanstvima koja hodaju” je nastalo prethodnih meseci.

Imena (i prezimena) naših ministara, kao i sama ministarstva, čije PR službe već mesecima pokušavaju da me vuku za nos obećanjima da će sve biti u redu, samo da ON (ili ONA) nađe malo vremena i izađe iz tekuće frke (!), ovoga puta namerno ne obelodanjujem. Mislim da to ne zaslužuju.

Isto tako ne mislim da su oni zaista ”božanstva koja hodaju”, bez obzira što u svojoj uobrazilji misle da to oni jesu, pošto im između ostalog nedostaje elementarna kultura i kućno vaspitanje, prirodno ponašanje i normalna komuniciranja. Kada ti neko piše ili ti se zbog nečega obrati, osnovni je valjda red i da mu se odgovori. Ujedno, jedan sam od onih koji je ubeđen da mediji mogu bez srpskih ministara, ali nisam siguran da oni mogu bez medija.

Da li se uopšte neko pita – zašto?

 

Komentari (1)

ostavi komentar
sre

25.06.

2014.

anonymous [neregistrovani] u 20:43

he he

I autor je za sebe mislio da je božanstvo. Šta je tu loše?

Odgovori

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi