Vesti
10. 12. 2014.
Izbačeni u medijski aut
Umorni jesmo od sve prisutnije neslane medijske šale koja izbija na svakom uglu, ali sa ozbiljnim posledicama.
Svedoci smo svakoga dana - šta nam se sve nudi u ovoj surovoj igri savremene medijske trke za prestiž i „svoju istinu" Masovno se i laže i lažucka, samo da bi se pridobilo što više ljudi. Bez izvinjenja i sve ređih demantija, po sistemu „idemo dalje"..
Zatrpavanje traje u izobilju „globalnih mreža" sa svim svojim mejlovima, veb-stranicama, fejsbucima, tviterima...
Među retkim elektronskim medijima čija se sveukupna informativna ponuda, uz nekada Radio Jugoslaviju, sada Međunarodni radio Srbija, izdvaja od izobilja drugih jeste program Radio Beograda. Godinama je unazad imao ogromnu i važnu ulogu i u obrazovnom smislu, zabavnom posebno za Srbe van matice. Svojim programom uvek je nudio kvalitetnu muziku, osvrt i umešnu i uputnu kritiku na kulturnu lepezu, a milionsku publiku je privlačio i nekada popularnim direktnim prenosima sportskih događaja...
Ratnih devedestih bio je možda jedina prava spona sa ljudima van Srbije u prenosima večitih derbija, nastupima srpskih klubova u evro takmičenjima... Emisija „Vreme sporta i razonode" bila je pravi hit u vikend terminima rezervisanim za sport. Koncepcijom, najavama u potpunosti ostvarivala se i kao mi(s)t(ik)a zamišljene predstave o ambijentu na sportskim borilištioma, maratonima, halama u Srbiji, po mestma koje naš čovek možda nije nikada ni znao kako izgledaju, niti je tamo kročio .
Isto se može reći i za emisiju „Sportski spomenar" Radio Beograda koja se na svojevrstan način bavila istorijom sporta u Srbiji, pa i šire. Potvrđivao je snagu i talenat našeg čoveka. Sa gostima asovima starijih generacija,koji su svedočili o najvažnijim momentima svoje karijere, govorili i o najznačajnijim dometima srpskog sporta prvih decenija posle Drugog svetskog rata.
Tu i takvu sliku vremena oduvek je upotpunjavala kvalitetna muzička nota. Domaći i inostrani muzički hitovi različitog doba dočaravali su sliku koju su ljudi „daleko od svoga kraja" još upečatljivije prihvatali.
Ono što zaista izdvaja ovu medijsku kuću, samo „talasanje" jeste ta briljantna nit svedočenja, i mešavine sporta i života u celini, kroz slike iz teški perioda iskušenja, poput inih iz posleratnog vremena Informbiroa, Golog otoka, utcija politike i političara na sport... Sudaru kultura, zvezdanim noćima na Kalemegdanu, muzici, vaspitanju, moralu...Svakako da je redakcija prolazila kroz teške periode i krize, ali je posao svakako zahtevao vreme, strpljenje, žrtvu, istraživanja. No, povrh svega u profesionalnom istrajavanju i entuzijazam je uvek dolazio do izražaja.
Specijalno izdanje emisije Večeras zajedno takođe je imalo tu izoštrenu sliku o naravima našeg roda.
U emisiji su se redovno u noćnom (standardnom) terminu od 21 čas „tekle" aktuelnosti iz života naših sunarodnika u regionu, ali i preko okeana.
Ono što je ipak u poslednjih nekoliko godina izmestilo „kolosek" u sportskom delu jeste „devalviranje" domaćeg sporta, pre svega ukidanjem prenosa sa fudbalskih terena. Tako se u već pomenutoj emisiji „Vreme sporta i razonode", nekako sve pretvorilo u „razonodu", a o prenosima, „na kašičicu" po malčice se ponešto prozbori. Jave se demotivisani reporteri koje smo redovno po svojim specifičnim glasovima (prepo)zbavali. Milan Anđić, Miroslav Nešić, Vlade Radičević, Milan Bigović, Dejan Nikolić, Slobodan Maletić... Pokojni Jordan Ivanović.
Pamtimo vremena nakon raspada zajedničke države kade se i frekvencija Radio Beograda moglo solidno čuti na prostoru Makedonije. Kada smo zajednički „navijački" u parku na otvorenom pratili radio prenose derbija. Nakon NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. gubi se ikakva mogućnost povezivanja. Uz veoma loš signal, u nekom se „ćošku" mogao uhvatiti prenos sa obaveznim „šuštanjem", i to samo na području Kumanova, i po negde u Skoplju...
Godinama se ništa nije ispravilo. Ruku na srce, nehaj prema zemljacima i sunarodnicima van matice, samo je upotpunjavao opštu sliku i u ovoj sferi. Apeli naravno nisu dolazili do kompetentnih. To što ni sela na međi nemaju prijem nije mnogo zabrinjavalo nadležne. Ni sa TV prijemom ništa nije bila bolja slika... Gubile su se niti... kao i mi sami pretopljeni u asimilaciji.
Došao je onda talas kablovske televizije, pa se, najpre u urbanim sredinama, a potom i po selima, između ostalih kanala, pojavila mogućnost korišćenja signala za RTS SAT (Satelitski program). Time je uspostavljena dugo tražena veza, ali „da se Vlasi ne dosete", dolazi do restirkcije i dozirane redukcije u pogledu sportskih TV prenosa za dijaspaoru. U zavisnosti od komercijalnih ugovora, malo po malo, pa nema prenosa za dijaporu već samo za program 1 i(li) 2 za Srbiju. Talas nezadovoljstva samo je ojačavao. Uzalud su bili brojni apeli, molbe, javljanja, komentari, ali na programu nije „išao" gotovo ni jedan važan prenos...
Javni informativni servis RTS prenosio je utakmice domaćeg prvenstva u fudbalu, uz jedan direktan prenos. Ređali su se razni nazivi za domaće takmičenje: Jugoskandik liga, Meridijan Superliga, Jelen super liga...Tu „privligiju" nam nisu uskraćivali pa smo mogli zaviriti u stanje na terenu, iako je i laiku bilo jasno da su tv reporteri Javnog servisa totalno nezainteresovani za domaći fudbal, uz ispoljeno neznanje, kad kad i ironiju, sa dozom „seirenja"- gde je koji igrač igrao, iz koje omladinske škole potiče, kada mu je rođendan, koji su dresovi za goste, a koji za domaće...Tu je i Pregled kola nedeljom, ali u kom terminu, ni urednici ne znaju, kako za područje Srbije, tako je i za dijapsoru. Čekaj pa „ubodi"! Možda je suvi interes u biznis kolaču bio presudan, ali nije na odmet podsetiti da je i sami odnos i kreiranje politike doveo do toga da se cena mora platiti.
Tom mozaiku se poslednjih godina priključio i koncept emisije Vreme sporta i razonode Radio Beograda. Red sporta, pa red vesti iz kulure i sa estrade, ali se emisija koja traje 53 godine čiji je urednik i voditelj Željko Stefanović takođe priklonila takvom paušalnom i ironičnom kontekstu da „lovi" i devalvira srpski fudbal. Jedino se način pogleda menjao prema koleginici Bebi Bojović koja se javljala iz Ivanjice sa utakmica domaćeg Javora..
Pre tri sezone, javašluk je dostigao vrhunac kada je sezona uveliko bila u jeku a RTS ne prenosi ni jedan meč, na pitanje Spone, da li će i kada početi prenosi, u redkaciji je mlada i (ne)ljubazna novinarka odgovorila „Ne znam, šta da Vam kažem"?!
I tako dolazimo do onog apsurda, dok su ljubitelji fudbala tokom devedestih zamišljali kako izgledaju tereni u Bečeju, Kikindi, Banatskom dvoru, Kostolcu (teren je koristio u jednoj sezoni i banjalučki Borac), Zrenjaninu, Kuli, Lučanima, Požarevcu, ili te sezone u Bijelom polju dok je Jedinstvo igralo, Golubovcima, tokom radio prenosa, svakako uživajući u „iskričavom" rečniku reportera, koji su i dosadnu utakmcu znali da začine svojim opaskama, detaljnim opisima, gde se lopta nalazi, ili koliko je Gospodina celzijusa na meču...
Šta danas reći i kakvu crtu podvući? Ako nam je s prva oduzeta mogućnost praćenja prenosa, jer se ugasio interes, sada nam se pojavila šira mogućnost – ponuda TV Arene sport (Sve je moguće) kako glasi njihov slogan u najavama, čime se pruža neverovatna šansa da zavirimo u svaki sportski objakat na mapi fudbalske Srbije, što je priznaćete u poređenju sa minulim godinama i odrađivanju prenosa – prosto nerealno! Za Jugo nostalgičare tu su i fudbalska prvenstva Bosne i Hercegovine, Hrvatske...Gde se u veoma preciznim terminima, vreše po tri prenosa u jednom kolu, iako često sa govorljivim komentatorima kao da su radio reporteri, koji samo govore i govore... pojedini ogoljeno navijajući za „svoj" tim. No i uz detaljan veoma profesionalni pregled kola, i analizu spornih momenata u "Jelenovom oku"... Fudbal nije ni malo bolji, čak šta, sigurno je sada lošijeg kvaliteta, ali nema povlačenja. Domaći je i treba ga negovati, a Arena radi na tome, iako ponekad uz prenaglešenu „šminku" i nadoknađivanje nekvalita, sporosti, ili dosade...
O čemu ono počesmo... o radiju dabome... Bilo je to nekada davno...
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.