Vesti
16. 01. 2015.
Vukašin Obradović, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, za Danas
Verske zajednice ne mogu da određuju etička pravila
Poziv Srpske pravoslavne crkve medijima u Srbiji da ne objavljuju karikature koje vređaju verska osećanja muslimana je obično licemerje. Jedan od uzroka tragičnih događaja u redakciji Šali ebdo je to što pojedine verske zajednice pokušavaju da odrede šta je blasfemično, a šta nije.
Ne vidim nikakav razlog da verske zajednice budu izuzete iz fokusa satiričara i karikaturista, a još manje da one uspostavljaju etička pravila, kaže Vukašin Obradović, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, u okviru Danasove serije razgovora „Gde su granice slobode govora?“
Prema njegovim rečima, sloboda izražavanja se upravo ogleda u tome da sami novinari, karikaturisti ili satiričari prepoznaju granice do kojih je umesno ići u njihovom umetničkom izrazu.
Ukoliko tu mogućnost prepustimo nekom drugom, dodaje Obradović, dobijaćemo zločine poput ovog u Parizu. Sloboda izražavanja je društvena kategorija i njene granice se uspostavljaju opštim konsenzusom građana i građanki. Kad god nije tako, kako kaže, radi se o običnoj cenzuri.
„Sloboda govora je, pre svega, jedno od ključnih civilizacijskih dostignuća i važan parametar demokratije. U meri u kojoj u jednom društvu postoji sloboda govora, to društvo ili pojedinac je slobodno i demokratsko. Prema tome, nema jedinstvenog odgovora na pitanje gde su granice, bez obzira na to što živimo u globalnom društvu. Sloboda govora, u zavisnosti od istorijskog, društvenog, pa ako hoćete, i političkog nivoa razvoja jedne zajednice, predstavlja, ili ne, opšte prihvaćenu vrednost“, ocenjuje Obradović.
Naš sagovornik ističe da su granice slobode govora upravo određene društvenim konsenzusom u jednom društvu, od one opšte da moja sloboda govora ne ugrožava slobodu drugih, do vrlo preciznih regula koje povlače jasnu crtu, recimo između slobode govora i govora mržnje.
Sveukupan civilizacijski nivo razvoja jednog društva, dodaje, određuje granice slobode govora i ona je, po pravilu, barem u demokratskim državama, veoma krhka i često teško prepoznatljiva. Zbog toga je, kako smatra predsednik NUNS, važan i društveni dijalog, jer se samo na taj način mogu utvrditi, ali i pomerati granice slobode govora.
„Kultura slobode govora je neodvojivi deo opšte kulture u jednom društvu. Srbija, nažalost, po mom mišljenju, ne spada u sam vrh onih država koje su uvek i u svakom istorijskom periodu pridavale važnost slobodi govora. Ako se osvrnemo unazad, istorijski gledano, mi smo imali malo perioda sa razvijenom demokratijom koja bi podrazumevala i pozitivan odnos prema ovom civilizacijskom standardu. Podsetiću vas, recimo, na Dimitrija Davidovića, tvorca Sretenjskog Ustava i osnivača prvih novina u Srbiji Novina serbskih. On je svoj životni vek okončao u Smederevu, u bedi i siromaštvu, nakon što je pao u nemilost Miloša Obrenovića. Novine serbske nisu objavile ni vest o njegovoj smrti“, ukazuje Obradović.
Karikature govore više od hiljadu reči
Vukašin Obradović napominje da je kod satire i karikature još teže odrediti dokle seže granica slobode izražavanja, a kada ona prelazi tu zamišljenu liniju, jer se radi o formama koje na jedan drugačiji način oslikavaju stvarnost, u odnosu na pisane, „ozbiljne“ tekstove.
„Asocijativnost satire i karikature je mnogo šira i tim pre granice slobode izražavanja puno fleksibilnije. To je prednost karikaturista i satiričara koju, ubeđen sam, većina vrlo dobro koristi. Pogledajte srpsku medijsku scenu. Često karikature Predraga Koraksića Koraksa, Dušana Petrič ića ili mini strip Marka Somborca govore više nego hiljadu reči“, napominje Obradović.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.