Vesti
25. 05. 2015.
Cena časti i sramote
Nagrađivanje zaslužnih, mahom onih bliskih vlasti, postaje sve češći manir. Tako ni nagrade nisu ostale imune na odslikavanje političko-palanačkog života Srbije
Najefikasnije kozmetičko sredstvo u Srbiji su nagrade – kad one nekom našminkaju biografiju, ni rođeni vlasnik ne može da je prepozna. Ima ih više od 200, a čak polovina je namenjena književnicima, glumcima i rediteljima. U zemlji koju potresa inflacija pisaca i glumaca, pitanje je da li je uopšte dovoljan broj tih priznanja. Nekolicina je namenjena političarima, a da bi ih neko dobio, dovoljno je da ispuni samo jedan uslov – da je na vlasti. Neke nagrade rezervisane su i za najuspešnije privrednike. Za razliku od političara, privrednici od ovakvih priznanja pomalo i zaziru, budući da su neki od njih ubrzo posle svečanog uručenja nagrada završili u pritvoru. Postoje i izuzeci. To je svet koji razume da je mala razlika u kićenju nagradama i svestan je cene časti i sramote.
S obzirom na način na koji se dele, neka priznanja mogu da posluže i za kićenje svatova na svadbama – dodeljuju se svakom, bez kriterijuma, od žirija sumnjivog autoriteta. Javnosti često, između imena dobitnika i onih koji su doneli odluku, najpoznatije zvuči ime same nagrade. Dogodi se da priznanje dođe i do nekog zaista vrednog pažnje, ali u izveštajima velikog broja medija pre ćemo saznati šta je za tu priliku laureat obukao i s kim se u društvu divno proveo nego o delu kojim je nagradu zaslužio.
Šta znači dobiti nagradu u Srbiji? Ništa, i nagrada retko ode onima koji je zaista zaslužuju. Recimo, u biografiji legendarnog novinara Aleksandra Tijanića čitaoci neće pronaći podatak da mu je nekada uručena neka nagrada, izuzev one koju mu je za životno delo posthumno dodelilo Udruženje novinara Srbije (UNS). Najavljeno je i da će biti ustanovljena nagrada sa njegovim imenom, ali onima koji je budu dobijali ne može biti svejedno. Neće moći a da se ne zapitaju – šta bi na ovo Tijanić rekao?
Njegovom kolegi Bogdanu Tirnaniću, koji je napisao nekoliko knjiga o Beogradu, nije dodeljena nagrada ovog grada, jer tadašnjem žiriju nije bio po volji. Političkoj, naravno. Da li ih je ikada bilo sramota zbog takve odluke, nije poznato, ali su svi znali da ti članovi žirija Tirketu nisu ni do kolena.
Na fenomen politizacije nagrada podsetio nas je jedan događaj od prošle nedelje. Naime, odluka da se nagrada „Duga” Gej strejt alijanse (GSA) dodeli ministarki za evrointegracije Jadranki Joksimović za doprinos borbi protiv homofobije i transfobije nije doneta jednoglasno. Sukob mišljenja članova žirija brzo je dobio politički ton, pa je GSA optužena da se dodvorava vlasti.
Naime, novinarka „Vremena” Jovana Gligorijević, članica žirija, obznanila je na „Tviteru” i u nedeljniku za koji piše da je šest od devet članova žirija bilo za to da nagrada pripadne transrodnoj osobi, majoru Vojske Srbije Heleni. Ali, piše Gligorijevićeva, rukovodstvo Gej strejt alijanse vršilo je pritisak da priznanje dobije ministarka.
Alijansa je zatim uzvratila udarac, saopštenjem u kojem negira optužbe iz „Vremena” i kaže da stav nezadovoljnog dela žirija „ni prema Heleni ni njenoj nominaciji, po svemu što se moglo videti, nije zaista iskren”. U prepisci žirija, u koju je „Politika” imala uvid, Jovana Gligorijević navodi:
– Politička i moralna ubeđenja mi ne dozvoljavaju da uopšte razmatram Jadranku Joksimović niti bilo kog drugog pojedinca ili instituciju iz aktuelne vlasti. Mislim da je to režim koji guši slobodu govora, te je neumesno nagraditi ga za doprinos jednoj grupi sloboda, dok drugu grupu sloboda guši.
Iz ove izjave, u kojoj članica žirija ne skriva da je „politička ubeđenja” sprečavaju da glasa za Jadranku Joksimović, vidi se ono što je odavno jasno – da su politički kriterijumi uglavnom presudni kada se odlučuje ko će biti nagrađen. Tako Gligorijevićeva zaboravlja da je upravo ova vlast uspela da organizuje gej paradu bez incidenata, bez gomile polomljenih gradskih izloga i pokoje zapaljene ambasade.
U prilog tezi o politizaciji nagrada koje se dodeljuju u Srbiji možda najslikovitije govori priznanje „Najevropljanin godine”, koje uručuje Evropski pokret Srbije. Istorijat ove nagrade mogao bi da posluži umesto podsetnika kad je ko bio na vlasti. Iako na sajtu stoji da je reč o nepristrasnoj nagradi, dalji tekst, u kojem su navedeni laureati, demantuje ih. Recimo, najevropljanin je 2004. godine bio predsednik Boris Tadić, a 2013. tu nagradu je dobio, gle čuda, Aleksandar Vučić. Tu se, kao najevropljani, uvek nekako provuku aktuelni ministri, gradonačelnici, visoki funkcioneri... Tako su ove godine trofeje za evropejca godine dobili gradonačelnik Beograda Siniša Mali i ministarka Zorana Mihajlović.
Uvek je interesantna i odluka o nagradi za istraživačko novinarstvo koju Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) dodeljuje sa američkom ambasadom. Osim činjenice da je reč o jednoj neobičnoj i retkoj saradnji između novinarskog udruženja i ambasade svetske sile, lista imena dobitnika nagrade za izuzetnost u istraživačkom novinarstvu takođe je dokaz da laureati dolaze iz kruga istomišljenika.
Javnost još pamti problematičnu odluku NUNS-a da ovim priznanjem nagradi novinara Zorana Janića, koji je 2011. godine u „E-novinama” optužio reditelja Emira Kusturicu da je bio kurir između SDB-a i plaćenog ubice. Iako je na sudu, posle tužbe Kusturice, Janić izgubio proces i u pravosnažnoj sudskoj presudi piše da je autor odgovoran za iznošenje neistina i uvreda i da te neistine pre objavljivanja nije čak ni proveravao – NUNS je ignorisao sudsku odluku. Janić je izgubio na sudu, a dobio kod NUNS-a!
Ni nagrade iz sfere umetnosti nisu ostale imune na odslikavanje političko-palanačkog života Srbije. Najsvežiji primer je priznanje „Zlatni beočug” i odluka žirija da ove godine pripadne vlasniku ružičaste televizije Željku Mitroviću za trajni doprinos kulturi grada Beograda. Pogođen takvom odlukom, akademski slikar Veljko Mihajlović je vratio priznanje koje je dobio 1999, a javnost se zapitala da li je Mitrović tu nagradu dobio za medijsku lojalnost režimu Aleksandra Vučića.
Pored „Ninove” nagrade, književnici od pre pet godina mogu da se nadaju i „Pečatu vremena”, priznanju koje dodeljuje nedeljnik „Pečat”. Da li „Pečatova” književna nagrada može u budućnosti da konkuriše „Ninovoj” ili će ostati svedočanstvo da su se i književnim nagradama laureati podelili na dve Srbije?
Prilikom dodela nagrada bilo je i događaja za rubriku „Verovali ili ne”. Pošto je jedan novinar dobio od Fondacije „Karić” nagradu, koja je na početku zaista mogla da posluži kao mera kvaliteta, i lepu novčanu svotu pride, odlučio je da novac poveri na čuvanje Astra banci, u vlasništvu Bogoljuba Karića. Banka je ubrzo propala, a nagrada završila u stečajnoj masi.
Nagrađivanje zaslužnih, mahom onih bliskih vlasti, postaje sve češći manir. Dođeš na vlast i postaneš najevropljanin, gej ikona ili dobiješ „Beočug”. Ali, nismo mi usamljeni u svemiru. I Barak Obama je na samom početku svog mandata odmah dobio diplomu. Doduše, od globalnog značaja. Dodeljena mu je Nobelova nagrada za mir. Američki predsednik je tako postao jedinstveni primerak dobitnika te nagrade: posle samo 12 dana po useljenju u Belu kuću već se našao na listi kandidata za „Nobela” kao neko ko je ojačao međunarodnu diplomatiju i saradnju među narodima. To su rekli članovi Nobelovog komiteta, ali je teško da bi se s tim složili Avganistanci i Libijci.
-----------------------------------------
I region luduje
Trka za nagradama ne odvija se samo u Srbiji, već groznica za priznanjima trese i region. Recept je sličan i u Beogradu i širom bivše Jugoslavije: ko da dovoljno novca, ima i pravo na nagradu, pa makar se ovaj region zvao bivša Jugoslavija, zapadni Balkan ili – Jugosfera.
Prema pojedinim istraživanjima, pojedinci i javne ustanove u regionu troše od 2.000 do više od 7.000 evra po nagradi.
Organizacije koje dodeljuju priznanja skoro uvek se nalaze u zemljama EU i vrlo su tajanstvene, jer su njihove internet stranice izuzetno šture, s obzirom na delatnost kojom se diče.
Interesantno je da i predstavnici ambasada Srbije često prisustvuju dodeli inostranih nagrada, a događa se i da ih lično uručuju. Svako voli da dobije nagradu i ne smeta mu da plaća putne troškove sebi, brojnoj delegaciji obožavalaca i novinarima koji prisustvuju ceremoniji dodele, naročito ako je to novac poreskih obveznika. Obavezni su i troškovi kotizacije i izrade trofeja, plaketa i propagandni materijal kojim se veliča uspeh pojedinca, privatne kompanije ili javnog preduzeća – spotovi, fotografije sa ceremonije i publikacije sa biografijama laureata.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.