Vesti
15. 11. 2015.
Osuđeni na Si-En-En
Taman se u petak veče završio fudbalski prijateljski meč između Češke i Srbije, a razočaran razultatom jer su našim “orlovima” opet i opet potkresali krila, ostao sam sportski tužan da dalje piljim u javni servis RTS.
Mirno veče na kraju radne nedelje, pokvareno lošim fudbalskim izdanjem naših, beše samo uvod u katastrofu…
Počele su prvo telefonom da stižu vesti o bombama na istom takvom prijateljskom fudbalskom meču u Parizu između Francuske i Nemačke.
Na internetu iz minuta u minut sve strašnije vesti o pokolju u gradu svetlosti.
Uzbuđen, i ljudski i profersionalno, pun strepnji, krenuo sam da na kablovskoj „listam” kanale, sve redom…
Muk, ništa, nigde specijalne emisije.
Pred ponoć na RTS-u je krenuo kairon sa nekoliko podataka o ataku na Pariz. Tekao je film “Mamula” koji sam već gledao.
Na tv-kanalima sa nacionalnom frekvencijom, poput Pinka, TV Hepi i Prve, rijaliti programi sa kikotom, psovkama i pevušenjem.. Ni u naznaci nigde i ništa o tragediji.
Na B92 se ispovedaju Velikom bratu, na Studiju B teče noćni program o modi i vremenu, uz opusteno ćaskanje, na TV Vojvodini reprizni putopis.
Jedino TV N1 prenosi Si-En-En sa lica mesta uz simultani prevod. Ništa bolja slika ni u regionu.
Elektronski mediji koji su po svom ustrojstvu najbrži, nisu ni trčali tu trku.
Pitam se šta je bilo sa kapacitetom naših tv stanica da prekinu redovni program, dovedu poznavaoce i analitičare, bivše ambasadore u Francuskoj, stručnjake, ljude koji poznaju taj grad ali i pozadinu napada, da gledaocima koji strepe ponude činjenice koje će im pomoći da shvate šta se dešava i zašto. Ništa…
Niko nema dopisnika da se oglasi, ni Tanjug, ni RTS.
Provincijalizacija naših medija je očigledna.
Noćni urednik našeg lista uspeva “na mišiće” da sklopi priču za čitaoce ujutru.
Ni “Politika” nema dopisnika iz Francuske, a honorarna dopisnica je davno digla ruke od nas jer nismo imali načina da je makar simbolično platimo.
Kad sam počeo da radim u Politici, bilo je 5 stranih dopisnika.
Znam da ni zemlja nije bila kakva je nekad bila, znam da je kriza, tranzicija, recesija…
Ali takođe vidim da sada imamo onakvo novinarstvo kakvo smo platili.
Jesmo li jedino to zaista i zaslužili? Da se oslonimo na Si-En-En verziju stvarnosti?
Komentari (3)
ostavi komentar19.11.
2015.
I njima se to desilo
Gospodine Milanoviću, zašto tolika briga za žrtve u Parizu. Da nam je novinarstvo u krizi, to je blag termin , ono je katastrofa. Najveća korupcija je u novinarstvu, i odatle sa širi.
OdgovoriNaravno da mi je žao svakog izgubljenog života u Parizu. Ali zašto svet nije pokazao takvu brig za nastradale Ruse. Zašto taj isti svet nije ni suzu pustio za ubijene ljude u Varvarinu, za ubijene vojnike na spavanju, za ubijene ljude u televiziji . Ti isti su ubili malu Milicu.Naš narod kaže , eto " mečka je zaigrala i pred njihovim vratima" Žao mije nastradalih ljudi, ali neka osete kako je to kada stradaju nedužni. Mi smo to prošli za vreme bombardovanja.
16.11.
2015.
lako je kritikovati
Koji analitačar, poznavalac prilka u Francuskoj ili ekspert za terorizam će u petak u ponoc, ili kasnije, hteti da učestvuje u specijalnoj emisiji? Najlakse je kritikovati i naknadno pametovati. I zasto Milanovic, sve što je drugima predlagao, nije uradio za nedeljni broj Politike?
Odgovori15.11.
2015.
ТО ЈЕ ТО!
Сасма тачан приказ стања у српском новинарству. О томе нико, ни у редакцијама без обзира на то какве изговоре имају, не води рачуна. О јавном сервису РТС који се хвали ”огромном гледаношћу” кад игра Новак или други тв ”национале” са лиценцним страним псовачинама одавно не треба причати - цвета крајњи дилетантизам о којем је у горњем тексту све речено. Туга над тугама. Посебно у електронским медијама. Штампани се још некако одржавају захваљујући пре свега ”Политици” и ”Новостима”. Али, докле и ту?
Odgovori