Vesti
28. 02. 2018.
Zločin bez kazne
Jan Kucijak je imao samo 27 godina kada je ubijen u svojoj kući nedaleko od Bratislave. Kucijak je bio novinar i to je bila njegova jedina krivica. Smrtnu kaznu, po svoj prilici, potpisao je tekstovima u kojima je razotkrivao utajivače poreza u svojoj zemlji kojima je bilo normalno to što su oni radili, ali ne i ono što je radio naš kolega.
Njegovu potragu za istinom životom je platila i Janova devojka, ni kriva ni dužna. Kolike su šanse da se nađu njihove ubice? Male, barem sudeći na osnovu iskustva iz naše zemlje. Nekako se najteže dolazi do ubica novinara, ali se sve lakše na njihove reči uzvraća mecima. Ili bombom, kako su pre nekoliko godina poželeli “dobro jutro” našem kolegi Dejanu Anastasijeviću.
Nikad se nije otkrilo ko je ubitačno oružje stavio na prozor njegove spavaće sobe. Kao što se nije otkrilo ko je pre 27 godina ubio Zorana Amidžića, pre 24 godine Dadu Vujasinović, pre 19 godina Ljubomira Kneževića, Đura Slavuja, Ranka Perenića, Slavka Ćuruviju, pre 13 godina Milana Pantića. Nad njegovim grobom ostala je da visi strašna rečenica tadašnjeg ministra policije: “Milan Pantić nije trebalo da bude ubijen, već samo zastrašen, ubijen je greškom onih koji su bili poslati da ga zastraše.” Niti su nađeni oni koji su naručili zastrašivanje, niti oni koji su u tom zastrašivanju preterali. Niti su obeshrabreni oni kojima su novinari postali legitimne mete. Novinar Nebojša Vuković napisao je knjigu “Nebeska redakcija” o 19 ubijenih kolega i prve reči njegove knjige su najteža optužnica za ove zločine bez kazne:
“Živimo u zemlji koju neke crne statistike optužuju da je sedma u Evropi i 13. u svetu po broju ubijenih novinara u mirnodopskim uslovima. Nažalost, ni to nije sve. Zemlja u kojoj živimo je crni rekorder o onome čemu je posvećena većina sledećih redova. To je poslednja zemlja u svetu po broju rasvetljenih ubistava novinara. U stvari, rezultat je poražavajući - on je na nuli jer nijedna novinarska tragedija nije razrešena! U Srbiji se uglavnom ne zna, nedovoljno se zna ili je malo koga briga za oko 40 novinara i medijskih radnika koji su radili za redakcije iz naše zemlje, a ubijeni su, kidnapovani, nestali ili su izgubili život „pod nerasvetljenim okolnostima”... Šta su toliko zgrešili oni kojima je jedino oružje bila olovka, beležnica, diktafon ili fotoaparat? Znam sigurno, poznavao sam neke od njih, a i pričao s njima najbližima, onima bliskim koji se nikada ne lažu, da su iskreno verovali da se bore za istinu, za pravedniju moju zemlju. A ubijeni su dok su baš to radili…”, piše Vuković.
Poput našeg slovačkog kolege, koji je radio za sajt Aktualiti.sk koji pripada “Ringier Axel Springeru”, svi oni su platili najveću moguću cenu za svoj posao. Red bi bio da se jednom faktura ispostavi i zlikovcima koji na novinarskim grudima crtaju mete, inače neće prestati.
Kad ubiješ novinara, pucao si u istinu. Kad zatvoriš novinarska usta, na sva ostala si stavio rajsferšlus. A tišina je primerena samo na groblju.
Kad zatvoriš novinarska usta, na sva ostala si stavio rajsferšlus.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.