Vesti
18. 11. 2012.
Gordana Divljak- Arok
In memoriam (1934–2012)
U Novom Sadu je posle teške bolesti juče preminula dugogodišnja novinarka „Dnevnika“ Gordana Divljak-Arok, još jedna iz plejade poznatih i rado čitanih novinara našeg lista i jedna od prvih novinarki koje je „Dnevnik“ imao.
Nakon što je diplomirala na Grupi za jugoslovensku književnost i jezik na Beogradskom univerzitetu, Gordana Divljak-Arok, rođena 18. aprila 1934. u Staroj Pazovi, odmah se 1958. godine zaposlila u listu “Dnevnik”.
U početku kao saradnik Novosadske hronike, da bi svoje prave novinarske kvalitete ispoljila po prelasku u Kulturnu rubriku, jer su umetnost i kultura bile njena osnovna vokacija.
Bila je pokretač, a zatim i dugogodišnji urednik Kulturnog dodatka našeg lista, koji je nekada zauzimao posebno mesto u jugoslovenskoj kulturi zahvaljujući saradnji s najvećim umetnicima i stvaraocima onog vremena. Više od dve decenije „Dnevnik“ je bio bogatiji za brojne prikaze, članke, reportaže, intervjue koji su izlazili s potpisom Gordane Divljak-Arok...
Bila je jedini novinar s prostora tadašnje Jugoslavije koja je 1963. napravila intervju s
Valentinom Terješkovom, prvom ženom koja je letela u svemir.
U želji da bude sa suprugom Ferencom Arokom, fudbalskim trenerom, 1981. odlazi u Australiju. Izvesno vreme svom matičnom listu slala je reportaže s dalekog kontinenta, verujući da će se za dve godine vratiti i nastaviti novinarsku karijeru. Umesto dve, ostala je u Australiji dvadeset i dve godine.
Tamo je napisala izvanrednu knjigu “Možda Australija”, koja je imala nekoliko izdanja, s obiljem informacija i zanimljivosti o toj zemlji. Po povratku u Novi Sad nastavlja spisateljsku karijeru.
Novosadska izdavačka kuća “Mala velika knjiga” objavila joj je zbirku “Divlje bajke i pitome priče”, potom je usledila „Gospođa na lopati”, a zatim, u izdanju Gradske biblioteke, „Prilozi za autobiografiju“. Tragajući po naslagama sopstvenih utisaka, emocija, intimnih sećanja, i smeštajući ih kako u period detinjstva i odrastanja, tako i u zrelo doba sa zanimljivim anegdotama iz života, stvorila je priče koje su rado čitane. U jednom intervjuu za „Dnevnik“ povodom izlaska knjige govorila je da piše s dozom samoironije, koja ima i humornih elemenata, ali trudeći se da to ne bude nategnuto, tako da su joj prijatelji obično govorili da su se, čitajući, smejali od srca.
Iako se dokazala u književnom svetu, bila je i ostala novinar, i na to je posebno bila ponosna i uvek isticala da joj je upravo novinarstvo pomoglo da postane pisac. U knjizi o Australiji, predstavljajući se, navela je da nema ekstravagantnih hobija i da joj je glavna pasija život, a to se može najbolje sagledati upravo kroz te autobiografske priče.
– Mislim da sam pre svega rođeni optimista; ne znam da li to ima neke veze sa Sremom. Kada sam, posle više od dvadeset godina provedenih u novinarstvu, otišla u Australiju da tamo u nekom Harstvilu budem domaćica, nisam dozvolila da patim, niti da sebe sažaljevam. Uvek se trudim da od života, u trenutku koji mi je zadat, uzmem najbolje što mogu. To je moja osobina – rekla je u intervjuu.
Svi oni koji su poznavali i voleli Gordanu Divljak-Arok znaju da je bila upravo onakva kako je sebe šarmantno i samoironično opisala u uvodu zbirke “Divlje priče i pitome bajke”.
– Uzalud me nagovaraju da ostarim dostojanstveno: neću ni da čujem. Nameravam da obavim život staromodno, s kostoboljom i holesterolom, uživam u poznim eskcentričnostima i nevažnim dnevnim ritualima. Da se uklopim u imidž
staramajke novog milenijuma, morala bih hirurški da ispeglam bore i ofarbam kosu; taman posla, na svetu inače ima mnogo više plavuša no što je priroda predvidela. Ne znam više nepogrešivo gde mi je struk, niti posebno marim, prepuštam zaboravu vitke mislene imenice i Beverli hils voćne dijete; starim kao što je odvajkada bio red. Za ovo doba obožavanja mladosti, već i sada sam, u sedamdesetoj, nedopustivo stara, što je odavno demode i smatra se gotovo
nepristojnim...
Gordana Divljak-Arok biće ispraćena u krugu porodice.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.