Naslovna  |  Aktuelno  |  Dosije "Utisak nedelje" (2014)  |  Kanalisanje "Utiska nedelje"
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Dosije "Utisak nedelje" (2014)

04. 10. 2014.

Autor: Jovanka Matić Izvor: Danas

Kanalisanje "Utiska nedelje"

U tekućoj političkoj manipulaciji oko sudbine TV emisije "Utisak nedelje" - da li je autorki emisije Olji Bećković ponuđeno da bude pionir obnove slave medijske kuće B92 preko kanala B92 Info ili da ode u kanal - mnogi od poštovalaca emisije poručuju autorki "Olja, izdrži".

Veoma bi se obradovali da njihova miljenica nastavi da bude hrabra, beskompromisna, nezavisna i njima svake nedelje iznova isporučuje otkrića o stvarnosti u kojoj živi Srbija, koju tako uspešno zamagljuju gomile drugih medija.

Puni su pohvala za emisiju koju smatraju poslednjim Mohikancem nezavisnog novinarstva, dive joj se što do sada nije ustuknula pred napadima premijera Aleksandra Vučića, naglašavaju da je to najgledanija emisija TV B92 od koje ova televizija može da ima samo koristi i misle da su slanjem te jednostavne poruke, "Olja, izdrži", dali značajan doprinos slobodi medija. U rezonovanju "Olja, izdrži" postoji mnogo nerazumevanja medijske situacije i pogrešnih premisa.

Najvažnije su sledeće:

- da je za slobodu novinarstva dovoljna hrabrost pojedinačnih novinara;

- da je suština napada na "Utisak nedelje" lični animozitet premijera Vučića prema Olji Bećković;

- da vlasnici TV B92 nemaju poslovni interes da ugase "Utisak nedelje";

- da sudbina "Utiska nedelje" ne zavisi od njenih gledalaca. Hrabrost pojedinačnih novinara da se odupru političkim pritiscima je samo neophodan, ali ne i dovoljan uslov da se odbrani sloboda medija.

Mediji u Srbiji su ekonomski zarobljeni. Oni nemaju ekonomsku nezavisnost i zato su prinuđeni da rade u interesu određenih političkih i poslovnih interesa, čiji su nosioci kontrolori strukture medijskog finansiranja. Odgovor na pitanje zašto novinari pristaju da uslužuju ove interese, umesto javnog, nije u nedostatku novinarske hrabrosti, što im se često prebacuje na osnovu poređenja sa ponašanjem novinara u Miloševićevom režimu. Razlika je u tome što danas ne postoje oblici finansiranja medija koji podstiču društveno odgovorno novinarstvo, a mediju omogućavaju da preživi neko duže vreme. Izvori finansiranja nezavisnih medija iz devedesetih više ne postoje. Novinari nemaju alternativu, osim da napuste novinarstvo.

Mnogi od današnjih novinara rado bi napustili svoje zloupotrebljene medije i prešli u druge, ili osnovali nove, koji rade u skladu sa najvišim standardima profesionalizma, da su reformom medijskog sistema stvoreni kanali finansiranja rada medija u interesu javnosti. Od nekadašnjih nezavisnih medija, koji su imali alternativnu finansijsku potporu, opstali su tek neki da bi se našli na marginama medijske scene i na granici preživljavanja. Ovakva situacija je rezultat medijske politike koja nije brinula da obezbedi model finansiranja medija koji proizvode analitičko i kritičko novinarstvo.

Sunovrat medijske kuće B92, koja je od nekadašnje perjanice nezavisnog novinarstva pretvorena u sasvim običnu, bledu, finansijski neuspešnu komercijalnu televiziju, upravo je najbolji dokaz ove velike sistemske falinke medijske scene, koju Olja Bećković sama ne može da promeni. Čak i ako je vidljivo da je premijer Aleksandar Vučić alergičan na kritike na svoj račun i račun vlade i preko najelastičnije mere za normalnog demokratskog političkog vođu, današnji problem medija u Srbiji nisu osobine njegovog karaktera.

Od uvođenja političkog pluralizma u Srbiji davne 1990. godine, mediji su daleko najvažniji mehanizam vladajućih partija za stimulisanje podrške svojoj politici. Svih ovih godina ne postoji stabilan društveni konsenzus o pravcu društvene transformacije. Partije su slabo ukorenjene u interesnu strukturu društva i mediji im služe kao dobrodošla alatka da interese koje reprezentuju "prodaju" građanima kao nacionalne i javne i oko njih stvaraju društvenu saglasnost. Nijedan drugi mehanizam za to nije dovoljno pogodan kao mediji, preko kojih se ostvaruju svakodnevni uticaji na mišljenje građana. Umesto da grade te druge mehanizme, sve partije su usmerene na korišćenje medija, koje je delotvorno samo ako su mediji dovoljno politički kontrolisani.

Zato je svaka politička partija kada je bila u opoziciji branila slobodu medija, a kada je bila na vlasti bez zazora ju je ograničavala za potrebe svoje politike i ostanka na vlasti. Nijedna vladajuća partija do sada nije iskazala doslednu podršku slobodi medija kao ključnoj instituciji demokratskog društva.

Političke partije, dakle, imaju realnu potrebu da kontrolišu medije kako bi opstale na vlasti i zato nisu do sada, i pored dugogodišnje transformacije medijskog sistema, razmontirale osnovne mehanizme svog političkog uticaja. Politička upotreba medija od strane premijera Aleksandra Vučića razlikuje se od prethodnih samo u meri u kojoj njegov politički režim ima autokratske tendencije i uspešan je u suzbijanju demokratskih potencijala institucija novog pluralističkog političkog sistema.

Ove tendencije nisu toliko rezultat autokratskih osobina ličnosti Aleksandra Vučića koliko njegove izvorne, radikalne ideologije, odnosno ideologije današnje vladajuće Srpske napredne stranke. To je ideologija koja ne trpi disonancu. Autoritarne osobine ličnosti premijera samo su se dobro ukomponovale u ovu ideologiju, koja računa na argument sile. Konsolidovanje demokratije u Srbiji zahteva drugačiju političku orijentaciju vladajućih političkih snaga, a ova, pak, drugačiju političku kulturu zemlje koja će se razviti na stabilnoj ekonomskoj osnovi. Svi ovi faktori malo zavise od bilo kojeg pojedinačnog novinara.

Misteriozni krajnji vlasnik B92, kao i svaki drugi medijski vlasnik u Srbiji, dobro zna da se na medijskom tržištu - malom, siromašnom, nefunkcionalnom, netransparentnom, neregulisanom - dobit može ostvariti samo uz dozvolu političkih centara moći. Finansijska sudbina medija ovde ne zavisi od tržišta.

Čak ni TV Pink, najkomercijalnija domaća televizija, ne uspeva da posluje bez gubitaka. Nije čudo da je i ova televizija bila primorana da svoj informativni program uvek prilagođava potrebama vladajućih garnitura. Dokaz da mediji ne zavise od tržišta pruža i misterija opstanka - čak porasta - ogromnog broja medija, koje reklamno tržište ne može da opsluži i pristajanje velikog broja vlasnika da održavaju medije koji im u toj grani biznisa donose samo gubitke. Biće da te gubitke nadoknađuju nekim drugim dobicima na nekoj drugoj strani.

Ako je tačno da je vlasnik B92 istovremeno i vlasnik TV Prve - a ovu sumnju, koju je prva formalno potkrepila Verica Barać, niko nije ubedljivo opovrgnuo - on je od početka ulaska na domaće medijsko tržište znao da je taj dvojni status nezakonit. Može se samo pretpostavljati da je on do nezakonite dozvole posedovanja dve nacionalne televizije došao zbog saglasnosti interesa vlasnika i interesa onih u čije ime odlučuje RRA. Način na koji se ovi interesi usklađuju i postižu biznis dilovi iza leđa javnosti predstavljaju najveću slepu mrlju medijskog sistema Srbije. Takav aranžman uključuje jasnu predstavu vlasnika o granicama sopstvene samostalnosti.

Trenutni gubitak jedne profitabilne emisije (kao što je "Utisak nedelje"), dakle, za njega je mala žrtva u cilju obezbeđenja opstanka dve nacionalne televizije, na koji politički centri moći i te kako mogu da utiču. Gubitak koji će zbog toga trpeti demokratska javnost Srbije sigurno nije njegov problem.

Gušenje slobode medija u Srbiji će se nastaviti sve dok se tome na delotvoran način ne usprotive građani Srbije. Slobodan Milošević je izgubio izbore 2000. godine, u trenutku kada je imao najveću kontrolu nad medijima tokom cele decenije. Građani tim kontrolisanim medijima više ništa nisu verovali, a činili su razne, gotovo herojske podvige da podrže one malobrojne medije kojima su verovali.

Nerealno je očekivati da glavna odbrana medija bude Evropska unija. U mnogo prilika do sada razni organi i funkcioneri EU pokazali su da je sloboda medija jedan od činilaca njihove politike uslovljavanja u procesu eurointegracije, ali svakako ne najznačajniji. Uostalom, EU nije uspela da odbrani slobodu medija ni u Mađarskoj, koja je njena članica. Slobodu medija neće odbraniti ni političke partije, jer su izgubile kredibilitet svojim dosadašnjim ponašanjem.

Profesionalne novinarske i medijske organizacije su nemoćne ako nemaju podršku građana zbog kojih mediji postoje i organizovanih delova civilnog društva. Da bi se građani probudili, treba da se prisete da je zaštita slobode medija deo mnogo značajnijeg cilja - zaštite demokratije.

To znanje su već jednom stekli, ali su ga u tranzicionim lutanjima Srbije nekako zaturili. Slučaj Olje Bećković i njenog "Utiska nedelje" nije samo slučaj zabrane jedne TV emisije koja je uspevala da preživi razne medijske nedaće 24 godine. To je jedan u seriji napada na retka dostignuća dosadašnjeg mukotrpnog razvoja demokratije.

Ta dostignuća ne može odbraniti ni hrabrost i upornost Olje Bećković, ni protestna saopštenja novinarskih udruženja, ni poruke gledalaca "Olja, izdrži", već organizovan građanski pokret za razvoj demokratije u Srbiji, u saradnji sa svima koji žele demokratsku Srbiju.

Nešto se već može početi insistiranjem na primeni novih medijskih zakona. Oni omogućuju transparentnost vlasništva medija. Profesionalne organizacije treba da zahtevaju od RRA da se preispita da li TV Prva i TV B92 imaju istog vlasnika i da se preispita legalnost promene vlasništva TV B92. Profesionalne organizacije i građani treba da traže od Ministarstva kulture da u ime zakonske obaveze obezbeđivanja raznovrsnosti izvora informacija i medijskih sadržaja stane u odbranu pravnog ugovora koji emisija "Utisak nedelje" ima sa TV B92 i da od menadžmenta TV B92 i njenog vlasnika zahteva obrazloženje za ukidanje emisije koja ima veliki značaj za demokratski javni dijalog. Gledaoci, civilne organizacije i novinari treba da upute masovne proteste menadžmentu TV B92 i njenom vlasniku.

Kada bi u ovim protestima učestvovali bar svi oni koji su za 24 godine bili gosti "Utiska nedelje", bilo bi ih više hiljada. Profesionalne organizacije treba da se angažuju da utvrde šta je laž a šta istina u informacijama koje objavljuju tabloidi u vezi sa događajima oko "Utiska nedelje" i da se žale Savetu za štampu, svim organizacijama kojima ovi mediji pripadaju, njihovim vlasnicima i menadžmentu zbog svake objavljene lažne ili neproverene informacije. Od Ministarstva kulture treba tražiti da napravi takve kriterijume budućeg sistema projektnog finansiranja koji će da zaštiti novinarstvo u javnom interesu.

Autorka je istraživač medija

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi