Region
30. 05. 2023.
Hrvoje Šimičević, novinar zaslužan za slučaj raskrinkavanje pedofila u hrvatskoj Crkvi
Novinar Novosti Hrvoje Šimičević opisuje kako je godinama istraživao slučaj sotinskog župnika koji je pokrenuo lavinu
'Suprotno tvrdnjama krajnje desnice, više relevantnih istraživanja odbacilo je korelaciju između homoseksualnosti i pedofilije. Zlostavljanje je u sličnom statističkom uzorku prisutno u svim društvenim sektorima. Razlika je u tome što su se zlostavljači u Katoličkoj crkvi desetljećima s pravom osjećali zaštićeni od stvarnih posljedica'.
Nedavni tekstovi novinara Hrvoja Šimičevića o slučaju sotinskog svećenika Zlatka Rajčevca, koji je seksualno zlostavljao maloljetnice, konačno je pokrenuo razotkrivanje pedofila u hrvatskim župama. Njegov serijal objavljen u Novostima, a nastao u okviru Gongova projekta PING, zorno je dočarao i zavjet šutnje klera o zlostavljačima u svojim redovima.
Zbog Rajčevca je nadbiskup Đuro Hranić, koji ga je po svemu sudeći godinama štitio, prijavljen Vatikanu, a iz središta Katoličke crkve nadbiskupu je ubrzo došla ozbiljna packa te se ispričao žrtvama tog zlostavljača. Nakon ovog sotinskog slučaja, u javnost su očekivano počeli izlaziti i novi slučajevi seksualnog zlostavljanja.
TELEGRAM: Koliko ste dugo radili na razotkrivanju svećenika Rajčevca u sotinskoj župi?
ŠIMIČEVIĆ: Prve informacije i naznake da bi nešto moglo postojati, dobio sam od jednog izvora 2020. godine. Budući da sam tekst objavio 2023., ekstenzivno sam, uz ostale zadatke u Novostima, na tome radio tri godine. Počeo sam istraživati svećenika Rajčevca, raditi njegovu biografiju. Pročitao sam sve moguće što postoji u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, arhivu, časopise u kojima je surađivao, knjige koje je objavio on sam, njegovi kolege i nadređeni biskupi.
Na temelju njegovih pjesama, nastajao sam analizirati moguće patologije iz metafora koje je u svojim radovima početkom osamdesetih godina pisao. Gledao sam i gdje je sve bio raspoređivan i koliko je često premještan iz župe u župu.
Temeljem toga sam shvatio kako je izvjesno da je prva informacija koju sam dobio o Rajčevcu vjerojatno vjerodostojna, jer je dinamika njegovih premještaja osamdesetih i sedamdesetih godina bila neobično intenzivna.
TELEGRAM: Koliko često su ga premještali iz župe u župu?
ŠIMIČEVIĆ: Svaku godinu ili dvije. U desetak godina promijenio je desetak župa, s tim da bi u jednom trenutku bio glavni župnik, a onda bi postao pomoćni. To je bio znak za uzbunu. Odnosno, to je ukazivalo kako je izvjesno da su već osamdesetih znali što je radio. Nailazio sam na knjige koje je objavljivao i u njima pisao posvete nadležnim biskupima. Tadašnji biskup Ćiril Kos prethodio je Marinu Srakiću. Moguće je da je Rajčevac bio blizak s njima, pogotovo zato što sam otkrio da su Srakić i Kos odrasli vrlo blizu njemu.
TELEGRAM: Što ste učinili s tim informacijama?
ŠIMIČEVIĆ: Tijekom istraživanja pokušao sam doći do njegovih župljana, no nisam imao nekog uspjeha jer su ljudi u tim selima bili znatno stariji, promijenilo se stanovništvo. Fokusirao sam se na Sotin, razgovarao s ljudima, došao do članova obitelji žrtava i pokušao dobiti potvrdu ili demanti od nadbiskupa Hranića. Govorio je da je sve u redu, međutim pokazalo se da ništa nije u redu. Početkom ove godine objavio sam nekoliko tekstova o onim zlodjelima svećenika Rajčevca koje sam mogao dokazati.
Prekretnica se desila kad je, zbog pritiska Vatikana i nuncija, Hranić odradio konferenciju za medije koja se pokazala PR katastrofom jer se vjerojatno nije nadao da ću doći tamo i ispitivati ga. Sa svakim pitanjem tonuo je sve dublje i ispostavilo se da je pokušao zataškati slučaj, da nije vjerovao žrtvama, da je huškao na njih, da je držao mise s tim seksualnim predatorom. Tek pod prijetnjom da će biti prijavljen papi i hrvatskom pravosuđu, Hranić je sam prijavio Rajčevca policiji. A onda je Rajčevac preminuo usred pandemije i slučaj nikada nije dobio svoj pravosudni epilog.
TELEGRAM: Proučavali ste, kažete, materijal koji je Rajčevac pisao, analizirali ste metafore u njegovim knjigama i pjesmama. Jeste li stekli dojam da kroz stihove zapravo priča o onome što čini?
ŠIMIČEVIĆ: Riječ je o pučkoškolskim metaforama, iako ga u vjerskim časopisima tog vremena slave kao velikog pjesnika i mladu nadu katoličke umjetničke scene. Čovjek je u jednoj pjesmi s početka 80-ih govorio o tome kako ga netko iz zlobe kleveće i progoni zbog nečega, a on nije kriv. U toj pjesmi se uspoređuje s Isusovim patnjama. U drugim pjesmama koristi metafore koje kombiniraju plodne slavonske ravnice s probujalim djevojčicama i tomu slično. U načelu, to ne mora ništa značiti, ali je situacija drugačija kad je gledamo iz današnje perspektive i optužbi potvrđenih na sudu.
TELEGRAM: Jesu li se, prema vašim saznanjima, svećenik Rajčevac i biskup Hranić dugo poznavali?
ŠIMIČEVIĆ: Postoji niz pokazatelja da njihovo poznanstvo seže u prošlost. Ne znam je li ga zbog toga Hranić štitio, ali se prema slučaju zlostavljanja odnosio na skandalozan način i po svim pravilima Crkve trebao bi biti smijenjen. Međutim, dešava se situacija gdje je Hranić na prvoj pres konferenciji dao povoda papi da traži njegovu ostavku i smijeni ga. Došlo je do PR isprike gdje se ispričao što nije vjerovao žrtvama, potvrdivši sve što smo pisali. Dešava se sabor Hrvatske biskupske konferencije. Unutar njega raspravljaju o pitanjima zlostavljanja maloljetnika unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. Monsinjor Uzinić…
TELEGRAM: Najavljuje nove smjernice…
ŠIMIČEVIĆ: To je točno. Ali, monsinjor Uzinić, koji je šef Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, osim što je najavio velike promjene, referirao se na Hranića. Hranić je na tom saboru biskupima iznio cijeli postupak oko Rajčevca iza zatvorenih vrata. Uzinić je pozdravio što je Hranić izrazio žaljenje i rekao: “Mislim da to treba cijeniti, da bi bilo pomalo bespredmetno na tom planu tražiti nove žrtvene jarce”, misleći na Hranića i potencijal ostavke. “Ono što se njemu dogodilo, to je pouka za sve nas. Zahvaljujući pogreškama mi možemo naučiti kako u budućnosti ne ponavljati iste stvari”, rekao je nadbiskup na kraju dodajući da se više radi o pogrešci u odnosima s javnošću nego u postupanju u tom slučaju.
TELEGRAM: Kakav je vaš stav o tom Uzinićevom istupu?
ŠIMIČEVIĆ: Tu je moja zamjerka nadbiskupu Uziniću koji je najglasniji i, barem po dosadašnjim potezima, najpristojniji zagovornik promjena i borbe protiv pedofilije u Crkvi, ali ovo što je rekao nije točno. Kada kaže da se radilo više o pogrešci u odnosu s javnošću nego u postupanju u tom slučaju, to naprosto nije istina. Hranić je štitio svećenika dok je mogao, pokušao je javno sramotiti žene koje su ga prijavile, držao ga je dok nije došla pandemija. Maknuo ga je upravo zbog pandemije, bojao se da će umrijeti. Držao ga je u službi tri i nešto godine nakon prve prijave i time je ugrozio sigurnost djece.
To su veliki propusti po Kanonskom zakonu i smjernicama koje je papa uveo 2016. kroz pismo koje se zove “Poput brižne majke”. Taj dokument propisuje sankcije za biskupe koji rade propuste u istraživanju prijava protiv njihovih svećenika. Za pokretanje postupka protiv biskupa i njihove eventualne smjene dovoljan je teški nemar na štetu žrtava ili cijele zajednice. Hranić je ispunio sve kriterije iz te rečenice.
TELEGRAM: Ali Crkva nije reagirala…
ŠIMIČEVIĆ: Pokazalo se kako Hrvatska biskupska konferencija smatra da je Hranićeva isprika dostatna. Novom zagrebačkom nadbiskupu Kutleši na saboru je s desne strane sjedio Hranić, a s lijeve Uzinić. Prije toga nije bilo tako. To je u stilu talijanskih familija drugog tipa. Pokazalo se da Crkva stoji iza Hranića. Nastojim od Vatikana dobiti odgovore što je sa svim dokumentima koje sam im poslao. Čak sam transkribirao konferenciju za medije koja nije integralno objavljena u medijima, poslao sam im s fusnotama i natuknicama gdje sve Hranić laže i manipulira, krši Kanonske zakone.
Sve je proslijeđeno svojevrsnom ministarstvu za biskupe koje odlučuje je li nadbiskup kriv ili ne, treba li prijedlog smjene biti upućen papi ili ne. No koliko su otvoreno monsinjor Uzinić i ostala ekipa iz HBK stali iza njega, Hranić bi mogao preživjeti skandal.
To će biti pokazatelj da, uz sve što govore, promjene nastupaju nedovoljno intenzivno i nedovoljno iskreno. Riječ je o zlostavljaču djece, što je potvrdio i Hranić. Optužnica koja je protiv Rajčevca podignuta ukazuje na zlostavljanje pet curica. Moje istraživanje pokazuje da je vjerojatno bilo više žrtava, jer je riječ o serijskom seksualnom predatoru koji se nije fokusirao samo na petoro djece nego je to transgeneracijsko zlostavljanje koje se, moguće je, dešavalo i prije nego je došao u Sotin i filijalnu župu Opatovac. Taj je svećenik primjer najgorih seksualnih predatora u Katoličkoj crkvi.
TELEGRAM: Možete li to detaljizirati?
ŠIMIČEVIĆ: Kao prvo, djelovao je u mjestu čiji su stanovnici doživjeli tešku ratnu tragediju i traumu. U takvim okolnostima približio se pojedinim djevojčicama iz najranjivijeg obiteljskog ambijenta, iz obitelji koje su imale različitih problema. A on je za njih postao moralna i duhovna utjeha, neka vrsta mentorske i polubožanske figure. Tako ih je, da se izrazim modernim leksikom, grumao. Zloupotrebljavao je njihovo povjerenje te je neke od njih godinama zlostavljao i mentalno manipulirao njihovim mladim mozgovima.
TELEGRAM: Pričali ste i sa žrtvama i s njihovim obiteljima. Prošlo je puno vremena od svih tih događaja, jesu li imali nadu da će se nešto promijeniti nakon istupa?
ŠIMIČEVIĆ: Pričali su mi kako su zbog nečinjenja crkvenih dužnosnika prolazili razne faze emocionalnog i psihičkog stanja. Od straha od sredine, krivljenja samih sebe, pa do ordinarnog gnjeva ne samo oko svećenika, nego i njegovih nadležnih koji nisu ništa napravili nakon prijava. U toj zadnjoj fazi, nakon što su gledali i slušali Hranića kako hvali Rajčevca i na sprovodu, javili su se meni.
Smogli su hrabrosti, unatoč osudi sredine, i potpuno su se odvojili od naizgled tradicionalnih i konzervativnih premisa da nije dobro širiti priču i nastupati na taj način prema Crkvi. Prevazišli su to, shvatili su u kakvom su emocionalnom stanju njihova djeca, konkretno jedno dijete o kojem pričamo. To su teške traume kojih tek nakon desetljeća ili dva čovjek postane doista svjestan. To je odgovor na pitanje desničarskih mislioca i medija, koji pitaju zašto se žrtva nije odmah javila. Istraživanja pokazuju kako se žrtve često uspiju suočiti s traumom tek desetljećima nakon što se dogodila.
TELEGRAM: Zato što kao mlade osobe ne mogu procesuirati što im se dogodilo?
ŠIMIČEVIĆ: Zbog toga i još niza drugih razloga; srama, osjećaja krivnje, straha od posljedica ili reakcije okoline, manipulacije počinitelja – koje bi stručnjaci za to polje mogli bolje adresirati. No čak i kada se jave, onda se – prema istraživanju većih katoličkih društava – pokaže da nadbiskupi, kardinali i svećenici jako često nisu adekvatno reagirali, zataškavali su slučajeve i selili svećenike, pretvarajući se u podvoditelje djece kako bi zaštitili ugled Katoličke crkve. Moje sugovornice su se nadale da će Hranić odgovarati za svoje propuste, ali to se zasad nije desilo.
TELEGRAM: Kada ste već spomenuli zataškavanje, monsinjor Uzinić je nedavno kazao da u “većini slučajeva za koje znam, nije bila svrha zataškavanje, nego je bio problem u neadekvatnom i naivnom suočavanju s ovom problematikom”. Kako to komentirate?
ŠIMIČEVIĆ: Nakon izbijanja masovnih skandala u Katoličkoj crkvi, uveden je niz novih smjernica s ciljem da sve nepoznanice za biskupe i kardinale na lokalnim razinama budu razjašnjene, da im bude jasnije kako rješavati slučajeve seksualnog zlostavljanja. Ne može ih se prikazivati infantilnim osobama koje ne poznaju svjetovno pravo.
Ovdje je riječ o crkvenom, Kanonskom pravu. Smjernice ne mogu biti jasnije, zna se kako treba postupati kada dođe do prijave za seksualno nasilje. Odavno postoji smjernica da, ako se prijave slučajevi u zemljama u kojima je zakonska obligacija obavezno prijaviti pedofiliju policiji i državnim tijelima, to se mora učiniti. To piše u Kanonskom zakonu desetljećima. U slučaju Rajčevca, Hranić to nije napravio.
TELEGRAM: On je teret prijave pokušao prebaciti na žrtvu?
ŠIMIČEVIĆ: Tako je. Ako u Hrvatskoj dođe do javnog eksponiranja većeg broja slučajeva zlostavljanja maloljetnika u crkvi u narednim mjesecima ili godinama, moja je pretpostavka da će se pokazati kako se većina svećenika i biskupa ogriješila o Kanonski zakon. U prijevodu, nisu poštivali matičnu proceduru.
Ponovio bih da u Hrvatskoj postoji obaveza prijaviti seksualno zlostavljanje djece. Biskupi se ne mogu vaditi i relativizirati situaciju. Hranić je vatikanski đak; boravio je tamo od kraja osamdesetih do sredine devedesetih. Ako bi ijedan nadbiskup trebao znati kako nastupati u tim situacijama, to je onda Hranić. Problem je što nije vjerovao žrtvi, nego seksualnom predatoru.
TELEGRAM: Što se tiče slučajeva u riječkoj nadbiskupiji, monsinjor Uzinić je četiri mjeseca nakon preuzimanja funkcije podnio prijave DORH-u i dao im svu dokumentaciju. Ono što se dalje događa, a isto je bilo i slučajevima župnika Ivana Čučeka i svećenika Nedjeljka Ivanova koji su bili seksualni zlostavljači, da se ne pokreće kazneni postupak zbog zastare.
ŠIMIČEVIĆ: Postoji zastara po Kanonskom zakonu. Zbog pritiska javnosti i novinarskog razotkrivanja brojnih slučajeva, ona se produljila na 20 godina nakon žrtvinog 18. rođendana, ali bi i ta zastara trebala biti maknuta. Tu je Uzinić u pravu. Istraživanja pokazuju da u cijelom svijetu postoje prijave koje sežu u pedesete godine dvadesetog stoljeća, a neki od tih slučajeva ne mogu se procesuirati po crkvenom zakonu.
Što se tiče državnih zakona, smatram da bi se također trebao produžiti ili ukinuti vremenski rok zastare. Riječki svećenik Milan Špehar priznao je da je od 1987. pa do 1994. seksualno zlostavljao 13 dječaka, znajući evidentno da je takvim specifičnim priznanjem nastupila zastara. U svom priopćenju, Uzinić je sugerirao kako je moguće da se u Špeharovom slučaju nešto dešavalo i od 1994. do 2018.
TELEGRAM: Čini li vam se da je Uzinić u svom čuvenom nastupu u kojem je kroz suze govorio o pedofilima u crkvi bio iskren? Je li trebao ranije objaviti informacije? I zašto nitko nije njegovog prethodnika Ivana Devčića pitao ništa o tim slučajevima, a po svemu proizlazi da je i on imao saznanja o zlostavljanjima unutar riječke nadbiskupije?
ŠIMIČEVIĆ: Svakako postoji mogućnost da se Devčić ogriješio o crkvene i državne zakone. Postoji na primjer vremenski vakuum između razdoblja kad je taj zlostavljač trinaestero djece od 2016., prvi put prijavljen, pa do 2018. kad je drugi put prijavljen, odnosno kada se sam prijavio policiji. Devčić je imao saznanja i dvije godine to nije prijavio nadležnim tijelima, barem po onome što sam pročitao. Ne znamo ni za kvalitetu njegovih istraga. U svim drugim slučajevima koji se tiču Uzinića i svega što je rekao, tek treba vidjeti detalje.
Što se tiče iskrenosti ili neiskrenosti, ulaženje u to bila bi spekulacija jer ne znam sve pojedinosti. U isto vrijeme, vjerujem da je pripremao izvješće i da ga je planirao objaviti. Ne bi ga, međutim, sasvim sigurno objavio prošli tjedan da nije bilo Nacionalovog teksta i upita koje su njihovi novinari poslali. To je još jedan pokazatelj da mediji uzrokuju provjetravanje Katoličke crkve od seksualnih zlostavljanja. Barem potiču pojedine nadbiskupe da reagiraju i da to objave.
Doduše, da je neki drugi nadbiskup u pitanju ne vjerujem da bi održao konferenciju i o svemu izvijestio javnost. To je polu PR bio da se prevenira šteta, ali i dobar Uzinićev potez. On je prijavio sve slučajeve DORH-u, što je bitno, i to ubrzo nakon što je saznao za njih. To je pohvalno. Ovo je tek početak, nadam se da će njegova objava ovih detalja uzrokovati dodatne prijave i javljanja drugih žrtava. Pritom bih apelirao na žrtve da svoje zlostavljače najprije prijave policiji, i medijima, pa tek na kraju nadbiskupima ili papinskom nunciju u Hrvatskoj, tako da ih mogu procesuirati pa tražiti debelu financijsku odštetu od njih. Uzinić je na konferenciji HBK najavio mogućnost vođenja materijalne brige o žrtvama. To je na zapadu prisutno desetljećima.
TELEGRAM: Vatikan je 2016. krenuo u intenzivan obračun s pedofilijom, no prije dva mjeseca, jedan od vodećih članova vatikanskog odbora protiv seksualnog zlostavljanja djece, Hans Zollner, dao je ostavku zbog nezadovoljstva kako taj odbor djeluje.
ŠIMIČEVIĆ: Nije to jedini recentni primjer nuđenja ostavke. Predstavnici žrtava, koje je u papinsku komisiju imenovao papa Franjo i s kojima sam imao prilike razgovarati prije pet-šest godina, dali su ostavke tvrdeći da je nemoguće provoditi smjernice te nominalne papine poruke. Jer postoje kardinali i biskupi koji sprječavaju rješavanje tih problema i ugled Crkve stavljaju na prvo mjesto. Kozmetički bi rješavali najgore slučajeve, ispričali se, ali ne žele adresirati sistemski problem i riješiti to dugoročno.
Taj problem, s obzirom na najnovija nuđenja ostavki, postoji i dalje. Dok se ispričavao žrtvama, Uzinić je rekao kako će unatoč raznim preprekama dati sve od sebe da razriješi probleme u riječkoj nadbiskupiji. Nije rekao o kakvim preprekama se radi, ali mi se čini da dolaze iz raznih hijerarhija Katoličke crkve i bit će ih teško probiti. Smatram da se jedino novinarskim istraživanjima, koje su delikatna i iziskuju višegodišnje istraživanje slučaja, može promijeniti paradigma i u Hrvatskoj. Zato je u svemu najvažniji istup žrtve ili obitelji žrtve.
TELEGRAM: Kažete, najvažniji je istup žrtve. Zašto svećenici tako rijetko prijavljuju svoje kolege?
ŠIMIČEVIĆ: Znam za slučajeve kada su neki svećenici prijavljivali nadležnim biskupima da su neki njihovi kolege zlostavljači. Biskupi su to, međutim, zanemarili i prešutjeli što su čuli. Ti svećenici su potom odustali od daljnjih upozorenja jer im je crkveno bratstvo jedina obitelj u najčvršćem smislu i boje se da ne ispadnu izdajnici, računajući pritom i na sve moguće posljedice obraćanja necrkvenim institucijama. Moguće je da je to jedan od razloga zašto svećenici manje progovaraju o tome nego žrtve. Omerta može proizlaziti i zbog njihovog gotovo refleksnog nepovjerenja prema svjetovnim institucijama u Hrvatskoj, s naglaskom na kritičke medije, koji se u duboko konzervativnom crkvenom bratstvu često percipiraju kao neprijateljski elementi.
Nakon svega ovog što se desilo, možda se praksa preokrene i svećenici koji imaju puno više saznanja počnu davati informacije. U Crkvi ima puno više zlostavljača nego ih je registrirano. Mislim da se to, uz prijavu državnim tijelima, prvenstveno medijskim posredovanjem može riješiti, ali možda i recentnim promjenama unutar Crkve, koje su rezultat novinarskih priča. Nadležni crkveni uredi i povjerenstva za zaprimanje prijava u Hrvatskoj su od 2020. bili uspostavljeni u nadbiskupijama, ali je nakon sotinskog slučaja odlučeno da se osnuje centralni ured, kroz koji će prolaziti sve prijave.
Paralelno s time, postojeće povjerenstvo HBK kojim predsjeda Uzinić, najavilo je da će početi prikupljati sve prijave i istrage koje su u Hrvatskoj provedene zadnjih nekoliko desetljeća. Pretpostavljam da će nakon određenog vremena objaviti zbirno izvješće, a ako ga objave, mislim da će rezultati izazvati popriličan šok za javnost. Zbog činjenice da dobar dio slučajeva nikada nije prijavljen, zlostavljača će biti manje nego što ih doista ima, ali će i to izvješće ukazati na ogroman nesrazmjer između istine i onoga čega je javnost trenutno svjesna. Važno je pritom podsjetiti na širi kontekst. Mnogi pape su, kako se ispostavilo, zataškavali seksualno zlostavljanje.
TELEGRAM: Sada se papu Ivana Pavla II spominje u kontekstu zataškavanja pedofilije u crkvi, kao i njegovog nasljednika, Benedikta XVI.
ŠIMIČEVIĆ: Papa Ivan Pavao II zataškavao je seksualne zločine pedofila, i to dok je bio nadbiskup i kardinal u Poljskoj. Kad je postao papa znao je za slučaj jednog od najgorih monstruma, svećenika iz Južne Amerike koji je zlostavljao više od 60 djece. Za slučajeve u Poljskoj saznao je od žrtava kojima je obećao da će to riješiti, ali nije. Samo je selio svećenike u druge europske države. Dok je bio njemački nadbiskup, kardinal, a potom i papa, Ratzinger je isto zataškavao zločine. Kao prvi čovjek Kongregacije za nauk vjere nešto je čak i pokušavao riješiti po tom pitanju, ali mu papa Ivan Pavao II nije dopuštao.
Prije pape Ivana Pavla II još dvojica poslijeratnih papa znali su za spomenuti slučaj u Južnoj Americi i zataškavali ga. Radi se o sistemskom problemu zaštite zlostavljača i zanemarivanju žrtava. Krajem osamdesetih godina američki biskupi su se, između ostalog, sastajali s papom Ivan Pavlom II zbog masovnih tužbi jer su se bojali bankrota. Tražili su od njega da izbaci zlostavljače iz Crkve, ali on je više brinuo o ugledu, zbog čega je na razne načine zaustavio njihov progon i zato snosi najveću odgovornost. On je jednostavno ordinarni zaštitnik silovatelja i zlostavljača djece.
Papa Franjo se pokušava suočavati s problemom, ne bih odagnao ni mogućnost da je aktualni nuncij u Hrvatsku došao i da se riješi ovaj problem. Nadam se da nisam u krivu, ali mislim da će medijska otkrića u zadnjih nekoliko mjeseci ohrabriti žrtve da se javljaju i da pričaju svoje priče te traže obeštećenje od crkve. Smatram da je sve osim toga retorički PR. Ako ih se uradi po džepu, drugačije će rezonirati i možda će na drugačiji način rješavati probleme s ljudima koji im čine financijsku, materijalnu i svaku drugu štetu.
TELEGRAM: Treba li Vatikan preustrojiti svoja tijela nadležna za slučajeve svećenika pedofila? Postaviti ljude koji dolaze van okvira Crkve?
ŠIMIČEVIĆ: Prije tri godine objavljen je dokument temeljem kojeg su uspostavljena spomenuta povjerenstva za buduću zaštitu maloljetnika po biskupijama. Tamo je pisalo da na gotovo svim pozicijama mogu biti laici. Moje je mišljenje da ta povjerenstva, umjesto svećenicima, treba napučiti sa psiholozima i psihijatrima, pravnicima i istražiteljima koji bi znali raditi s dobivenim materijalom.
Uz to Katolička crkva u Hrvatskoj trebala bi slijediti primjer subraće u Americi, Njemačkoj, Irskoj, Australiji i prepustiti istragu prethodnih slučajeva vanjskim institucijama. Tamo su angažirali odvjetničke urede i stručnjake s fakulteta, platili im pozamašne iznose, dali im pristup cijelom arhivu, s ciljem da otkriju tko je što zataškavao, kako su se kršili crkveni i svjetovni zakoni i što je potrebno prijaviti policiji. Potom su objavili ta izvješća.
TELEGRAM: Je li ovo sve poticaj za novog zagrebačkog nadbiskupa, da se konačno uhvati rješavanja tog problema?
ŠIMIČEVIĆ: Kutleša, kao i Bozanić prije njega, ima nadležnost za nadbiskupiju u kojoj je, ali ako je hijerarhijski poglavar Crkve u Hrvatskoj, trebao bi poduzeti dodatne, najprije retoričke napore. Trebao bi poručiti žrtvama da se jave, makar i anonimno. I zatim krenuti sa sveobuhvatnom, opisanom praksom, što bi bio radikalni zaokret od dosadašnjeg postupanja. Isto bi trebali činiti svi biskupi.
Osim toga, trebali bi možda slijediti i praksu Katoličke crkve u nekim drugim zemljama s objavom imena i prezimena svećenika zlostavljača, bez sustezanja – što su radili i za što su optuženi. Najveći obol trebaju dati žrtve. Iz osobnog iskustva, mogu reći da trenutno radim na više različitih slučajeva i znam za više svećenika koji su navodno zlostavljali djecu u Hrvatskoj. Riječ je o brojnim žrtvama ali to još iziskuje dodatan novinarski posao. U većini tih slučajeva presudnu važnost za dolazak do informacija imaju ili žrtve ili član obitelji. Bez njih se background svećenika može istraživati, ali su žrtve presudne.
TELEGRAM: Kažete da provjeravate background svećenika. Postoji li profil svećenika zlostavljača?
ŠIMIČEVIĆ: Premda postoje određene sličnosti, svaki kojim sam se bavio ima različite obrasce ponašanja. Iz novinarskog aspekta, meni su puno značajniji postupci njihovih nadređenih, odnosno namjerni propusti i loše reakcije biskupa. Ako se sumnjive svećenike seli iz većih u sve manje župe nakon godinu ili dvije, to nekad sugerira da nešto možda nije u redu. Preseljenje u potpuno druge, i to uvijek iste nadbiskupije, dodatno pobuđuje sumnju. Isto vrijedi i u slučajevima kad preseljeni svećenici postanu pomoćnici, a prije toga su bili na čelu župa, ili kad su kao tridesetogodišnjaci na dopustu zbog bolesti ili u prijevremenoj mirovini bez ikakvog javnog obrazloženja.
Samo bih još spomenuo kako je, unatoč opetovanim tvrdnjama krajnje desnih krugova o glavnim uzrocima ovog problema u Katoličkoj crkvi, više relevantnih istraživanja odbacilo bilo kakvu korelaciju između homoseksualnosti i pedofilije. Navedena kaznena djela prisutna su u sličnom statističkom uzorku u svim društvenim sektorima. Razlika je u tome što su u vjerskoj instituciji tipa Katoličke crkve zlostavljači desetljećima s pravom osjećali da su zaštićeni od stvarnih posljedica, čak i kada bi njihovi nadređeni saznali za njihovo ponašanje. Možda je i to jedan od dokaza da se apsolutistička monarhija na čelu s papom, koja je k tome ekskluzivno muško društvo na svim najvažnijim pozicijama, treba radikalno mijenjati u svojim temeljima.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.