Region
13. 02. 2026.
„Slava“ crnogorskog novinarstva: Intervjui sa tamnom stranom!
Postoje trenuci kada novinarstvo prestaje da bude javna služba, a postaje spektakl. Ne informacija, već zabava. Ne istina, već tržište. Ne etika, već algoritam. Crnogorsko novinarstvo je, nažalost, u posljednjoj deceniji više puta pokazalo da zna da pređe tu liniju – i to onda kada bi moralo biti najodgovornije. Pod znakom navoda, „proslavilo“ se kroz razgovore sa akterima afera, ljudi čija imena ne simbolizuju istinu, već skandal, manipulaciju, kriminal i moralni sunovrat. Umjesto distance – bliskost. Umjesto kritike – fascinacija. Umjesto javnog interesa – klik.
Slučaj tzv. „Državni udar“ i razgovori sa Aleksandar Saša Sinđelić predstavljaju paradigmu tog problema.
Umjesto ozbiljnog istraživačkog pristupa, dobijali smo medijski performans. Umjesto analize kontradikcija, dobijali smo senzaciju. Umjesto provjere istinitosti, dobijali smo platformu.
Novinar više nije bio korektiv moći i manipulacije – postao je mikrofon. Neutralni prenosioci narativa, bez odgovornosti za posljedice. Afera eksplicitnih snimaka i razgovori sa Mirjana Pajković dodatno su ogolili taj model.
Granica između novinarstva i voajerizma potpuno je izbrisana. Privatna tragedija, moralna kompromitacija i društvena patologija pretvoreni su u medijski sadržaj. To više nije informisanje – to je komercijalizacija ljudske degradacije.
ulminacija tog procesa dolazi sa slučajem Miloš Medenica, odbjeglog i osuđenog člana kriminalne grupe, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesna Medenica. Umjesto da mediji budu produžena ruka javnog interesa, institucionalne kontrole i društvene osude kriminala, oni postaju binarni kanal komunikacije sa bjeguncem od pravde. Platforma za poruke. Pozornica za narcisoidni performans moći. Medijski prostor kao produžetak kriminalne kulture.
Tu se ne urušava samo profesionalni kodeks – urušava se simbolički poredak društva.
Kada kriminalac, svjedok manipulacije ili akter skandala postaje „sagovornik“, a ne predmet istraživanja, tada se mijenja uloga novinarstva: od kontrolora – u promotera, od čuvara javnog interesa – u servis privatnih narativa, od etičke profesije – u industriju pažnje.
Crnogorsko novinarstvo time ne gubi samo kredibilitet – ono gubi identitet. Jer novinarstvo nije dijalog sa tamnom stranom bez distance, već razotkrivanje te tame. Nije normalizacija devijacije, već njeno imenovanje. Nije humanizacija kriminala, već zaštita društva od njegovog širenja. Kada mediji počnu da se takmiče ko će prije „dobiti izjavu“ od aktera afera, oni prestaju da budu korektiv sistema i postaju njegov simptom. Dio iste patologije. Iste bolesti. Iste moralne konfuzije.
Najopasnija posljedica svega ovoga nije pad profesionalnih standarda, već normalizacija nenormalnog.
Kada publika počne da prihvata kriminalce, manipulatore i aktere afera kao „medijske ličnosti“, društvo ulazi u fazu etičke anestezije. Više ne postoji jasna linija između žrtve i krivca, istine i laži, odgovornosti i spektakla. Zato problem nije u Sinđeliću, Pajkovićki ili Medenici. Problem je u medijima koji su im dali legitimitet javnog glasa. Problem je u novinarstvu koje je zaboravilo da nije neutralno kad daje prostor – jer prostor je moć.
I dok se ta činjenica ne prizna, crnogorsko novinarstvo neće biti javna institucija povjerenja, već industrija pažnje. Ne profesija, već platforma. Ne korektiv društva, već njegov odraz u najružnijem ogledalu.

Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.