UNS vesti
16. 09. 2016.
Sa radionice „Izoštravanje inkluzivnog objektiva“: Uloga novinara je da izveštavaju o realnosti
Kako do boljeg uključivanja dece iz osetljivih grupa u obrazovanje kroz medijsko izveštavanje, razgovaralo se na dvodnevnoj radionici Udruženja novinara Srbije i Kancelarije UNICEF-a u Srbiji, koja se danas završila na Zlatiboru.
Novinari nacionalnih, regionalnih i lokalnih medija, njih dvadesetsedmoro, učestvovalo je na radionici „Izoštravanje inkluzivnog objektiva“ koju je vodila urednica Radio-televizije Srbije Ivana Miloradović.
- Inkluzivno obrazovanje je strateško opredeljenje Republike Srbije. Obrazovno vaspitne ustanove su u obavezi da svako dete upišu u školu i pruže mu podršku u uključivanju u nastavu, rekla je Ljiljana Simić, saradnica za inkluzivno obrazovanje u Sektoru za razvoj i visoko obrazovanje Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.
Ona je objasnila da osetljivu grupu čine deca sa smetnjama u razvoju, invaliditetom, teškoćama u učenju, deca iz ruralnih područja, siromašna deca, ona koja ne govore jezik na kom se izvodi nastava, a da inkluzivno obrazovanje podrazumeva prilagođavanje škole deci primenom različitih pristupa i metoda da bi svako od njih bilo uključeno.
- Učenik izuzetnih sposobnosti ima takođe pravo na dodatnu podršku u obrazovanju i individualni obrazovni plan, što i predstavlja najviši stepen prilagođavanja škole obrazovnim potrebama dece.
Profesorka Osnovne škole „Sonja Marinković“ iz Novog Sada Sonja Paripović prikazala je novinarima svoju učionicu.
- Nemamo idealne uslove, ali ih stvaramo. Umesto 500 imamo 900 učenika, od kojih 24 sa smetnjama u razvoju. Kako koje dete dođe u školu tako mi prilagodimo uslove, rekla je nastavnica koja u razredu ima decu s emotivnim smetnjama, disleksijom, poremećajem pažnje, kao i nadarenu decu.
– Kad planiram svoj rad planiram da svoj deci bude zanimljivo, da svi budu uključeni i nauče šta treba. To je praksa usmerena na dete.
Novinari su čuli iskustva Adija Sinanija i Jelene Marić sa inkluzivnim obrazovanjem romske dece i osoba koje žive sa cerebralnom paralizom.
- Ja nisam osoba sa posebnim potrebama. Je li posebna potreba kada želiš da se obrazuješ, da se baviš vannastavnim aktivnostima, da dođeš na scenu pozorišta. Da biste došli do potpune socijalizacije nisu samo bitne škola, knjiga, već i vannastavne aktivnosti. Besedništvo, kom sam se posvetila mi je donelo mnogo toga lepog. Ako moramo da se na neki način izdvojimo onda možete da kažete osoba kojoj je potrebna posebna pomoć i podrška, rekla je Jelena koja ima cerebralnu paralizu.
Na radionici je bilo reči o međunarodnim aktima i domaćem zakonodavstvu koje reguliše inkluzivno obrazovanje, novinarskim standardima, terminologiji i stereotipima, zaštiti identiteta maloletnika.
- U našim medijima mnogo je eksploatacije siromašne dece i njihovih životnih uslova, konstatovala je Ivana Miloradović koja je bila višegodišnja urednica u BiBiSiju.
- Ako snimate kuću deteta, treba se držati umetničkog, ne informativnog snimanja. Da se dete ne može identifikovati. Ako je identitet dozvoljen, ne bi trebalo omogućiti da se ljudi koje ste snimili mogu locirati. Deo identiteta je kuća u kojoj žive, igralište na kom se igraju. O svemu tome moraju novinari voditi računa.
Ona je navela da bez dobre pripreme nema ni prave slike deteta.
- Dete treba da se dobro oseća dok ga snimamo, a ne da vršimo invaziju na njegov fizički i psihički prostor.
Govornik na radionici bio je i Džof Adams-Spink, koji je više od 20 godina radio kao novinar BiBiSija i urednik specijalizovan za izveštavanje o osobama s invaliditetom i smetnjama u razvoju. On se preko skajpa uključio u novinarsku radionicu i ispričao da je sam bio deo segregiranog obrazovanja jer je sa pet godina poslat u obrazovnu ustanovu za osobe s invaliditetom.
- Kad sam se pridružio BiBiSiju najveći izazov sam bio sam sebi. Nikad nisam priznavao da mi treba pomoć. A kad mi je trebala nisam tražio, rekao je Džof koji je objasnio da u Velikoj Britaniji postoje dve grupacije, gde jedna zagovara segregovano obrazovanje i ona koja smatra da je inkluzivno obrazovanje prava stvar.
- Oko 80 odsto dece sa smetnjama u razvoju i sa invaliditetom je u inkluzivnom obrazovanju u Britaniji. Van njega su deca sa dubokim, višestrukim, smetnjama. Mnogo godina je trebalo da se to dogodi. Veliki broj ljudi je vodio kampanju u kojoj je naglašeno da je segregacija dece loša za njih, da je u specijalnim školama niži kvalitet obrazovanja, rekao je Džof i na novinarsko pitanje odgovorio da je britanskom društvu trebalo više od 15 godina da se prilagodi.
Kao najvažniju instituciju za uvođenje i uspeh inkluzivnog obrazovanja u Britaniji Džof je označio Ministarstvo obrazovanja.
- Uloga novinara je da izveštavaju o realnosti. Ne da vode kampanje, zaključio je Džof.
Drugi dan radionice bio je posvećen praktičnom radu. Novinari su radili tekstove i priloge na temu inkluzivnog obrazovanja i predstavili svoj radove na kraju radionice.
Zaključujući radionicu u završnoj diskusiji novinari su ukazali da je potreban rad sa urednicima koji neretko traže od novinara izveštaje koji sadrže patetiku, da je potrebno da se mediji više fokusiraju na teme o kojima se govorilo na radionici, primere koji ukazuju na pozitivnu praksu.
“Možda je zaključak ovog seminara da mi pokušamo kroz sopstvene medije, sopstvene ideje da promovišemo ove teme, da tražimo dobre primere, jer smo ovde videli dobre primere. Ipak smo videli da postoje. Da mi ne razmišljamo senzacionalistički, jer to je način da promenimo stvari”, rekla je u prilogu koji je sumirao utiske učesnika radionice Mirjana Čvorić, novinarka iz Šapca.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.