Naslovna  |  Aktuelno  |  UNS vesti  |  Neravnopravno takmičenje sa mladima
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

UNS vesti

21. 01. 2009.

Neravnopravno takmičenje sa mladima

Poslednje godine Milice Jakovljević–Mirjam




Popularna novinarka i spisateljica, autor više romana, među kojima i vrlo čitanog „Ranjenog orla”, bezupešno je pokušala da neposredno posle Drugog svetskog rata ponovo jede novinarski hleb. Međutim, iznurenost pod okupacijom, koju je dostojanstveno prebrodila, i poodmakle godine su učinile svoje. A kada se, nesumnjivo u velikoj oskudici i nevolji, pred smrt, obratila 1951. godine Udruženju novinara Srbije radi regulisanja penzije, dobila je zdušnu podršku kolega. Ali, po svemu sudeći, to nije bilo dovoljno

Uoči aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Udruženje novinara Srbije je imalo 264 člana. Organizacija nije bila tako brojna, bezmalo svi su se međusobno znali, ali je bila vrlo jaka i dobro organizovana. Za razliku od savremenog sastava, u kojoj prevagu nose pripadnice lepšeg pola, u Udruženju je pre Drugog svetskog rata bilo samo dvanaest žena.

Rat je, gledano u celini, prepolovio članstvo Udruženja. Ništa bolje nisu prošle ni njegove članice. Tri nisu dočekale oslobođenje, jedna je osuđena na robiju zbog saradnje sa okupatorom, tri su prestale da se bave novinarstvom, a samo ih je pet obnovilo članstvo 1945. godine. Danica Šoć, novinar agencije „Avala”, umrla je krajem 1941, Natalija Hadžić, saradnik „Pravde”, poginula je u partizanima, Veru Stefanović, saradnika „Vremena”, zaklali su četnici u okolini Leskovca, Zdenka Galovac, saradnik „Vremena” je, kao novinar okupacione radio-stanice Zender Belgrad i gestapovka, pobegla 1944. godine sa Nemcima, ali je uhvaćena u Beču, vraćena u zemlju i osuđena na robiju, dok su novinarke agencije „Avala” Mirjana Ikonić i Jelka Milutinović i nezaposlena Ruža Mandić pod okupacijom bile van novinarske profesije, kojoj se ni posle oslobođenja nisu vratile.

Novinarstvom kao glavnim zanimanjem nastavile su 1945. godine da se bave samo njih pet – saradnice „Politike” Radmila Bunuševac-Dedinac i Nada Doroški, saradnica „Vremena” Radmila Todorović, koja je u rodnom Nišu nastavila novinarski posao, Desa Glišić, legendarni karikaturista „Ježa”, i Milica Jakovljević, popularna Mirjam, saradnica „Nedeljnih ilustracija”, a po oslobođenju novinar beogradskog večernjeg lista „Glas”. Od njih pet, jedna nije mogla da izdrži preveliki novinarski napor, koji u tadašnjim uslovima („nema odmora dok traje obnova”) nije imao ograničene ni normu ni vreme. Bila je to Milica Jakovljević, najčitanija novinarka i spisateljica između dva svetska rata. Uostalom, ona je bila i najstarija. Navršavala je 1945. godine šestu deceniju i bila starija od Radmile Todorović 11, Radmile Bunuševac 16, Dese Glišić 25, a Nade Doroški 30 godina.

Ova čestita žena i, van spora, veliki rodoljub, preživela je dve okupacije i iz obe izašla neokaljanog obraza. Sve to, naravno, nije bilo lako i ostavilo je traga na njoj. Nije joj bilo potrebno pozivanje na rođenog brata Stevana. Naime, njen mlađi brat Stevan Jakovljević, proslavljeni solunac i pisac čuvene „Srpske trilogije”, izabran za odbornika Kragujevca na listi Komunističke partije na prvim izborima posle Prvog svetskog rata, kasnije univerzitetski nastavnik (1922), poznati biolog, član Srpske akademije nauka (1937), bio je posle rata predsednik komisije za obnovu Beogradskog univerziteta (1945), narodni poslanik i član Prezidijuma Savezne narodne skupštine. Nisu joj bili potrebni ni pomoć ni zaštita brata Stevana, u to vreme vrlo istaknute, ugledne i uticajne ličnosti u novoj komunističkoj vlasti. Jer, ona je imala svoje dostojanstvo i činjenice koje su dovoljno govorile o njoj.

Umorna i stara

Pod okupacijom, koju je provela na ivici siromaštva i bede, Milica Jakovljević je 1941. godine odbila poziv da sarađuje u okupacionim dnevnim listovima „Novo vreme” i „Obnova”, pod izgovorom da je umorna i stara. Međutim, 1945. godine, uprkos iznurenosti i godinama, dakle još umornija i starija, ipak je pokušala da jede novinarski hleb u „Glasu”, koji je posle ilegalnog ratnog perioda (od 1942), nastavio izlaženje u oslobođenom Beogradu 7. novembra 1944, da bi od 22. aprila 1945. godine, kad rat još nije bio završen, počeo da izlazi kao dnevni list.

Tada su „Politika” i „Borba” imale status saveznih glasila, a „Glas” je bio republički list. Redakcija se nalazila u Vlajkovićevoj 8, gde je danas štamparija (u zgradi predratne „Pravde” braće Sokić, kojima je imovina konfiskovana). U prvo vreme je glavni urednik bio novinarski vuk Dušan Duda Timotijević i „Glas” je važio za rasadnik mladih kadrova, koji će ubrzo postati najzapaženija pera srpskog novinarstva. Kroz ovu svojevrsnu školu novinarstva prošli su prvih poratnih godina, između ostalih, Vlatko Vlatković, Žika Kamperelić, Živorad Šilja Mihailović, Đorđe Radenković, Dušan Slavković, Mirko Milojković, Ljubiša Manojlović, Igor Holotkov, Milutin Čolić, Dragoljub Golubović i kasnije druga zapažena pera koja će se rasporediti bezmalo u svim beogradskim redakcijama.

Na žalost, Milica Jakovljević je izgubila svoju šestomesečnu borbu da ostane u novinarstvu 1945. godine. Po tadašnjim pravilima Udruženja, novinar koji šest meseci bude nezaposlen – gubi status novinara. Ona nije uspela da se održi u „Glasu”. Udruženje je iz članstva 1945. godine izbrisalo 22 novinara. Među njima je izbrisana i Mirjam.

Po okrutnom slovu Pravila, brisana je iz članstva Udruženja 14. decembra 1945. godine. Da ironija bude veća, istoga dana je održana 12. sednica Uprave, na kojoj je rešeno da novinari dobiju R–1 kartice, koje su im omogućavale bolju ishranu. Ovu povlasticu, u to vreme poratne oskudice, uživale su posebne kategorije (narodni heroji, nosioci spomenice, ratni vojni invalidi i rudari, kojima je bila potrebna jača ishrana).

Prikupljanje potvrda

Milica Jakovljević je, kao u dve preživljene okupacije, ponovo ostala bez sredstava za život. Pred kraj života, svakako u velikoj oskudici i nevolji, zakucala je na vrata svoga Udruženja, na čiju je adresu stiglo ovo njeno, svojeručno napisano, pismo:

Počela sam novinarsku karijeru 1. juna 1921. g. i radila neprekidno do 6. aprila 1941. g. u dnevnom listu Novosti (prvih 5 godina) i Nedeljnim ilustracijama (15 godina). Moj lični rad počinje sa učiteljskim pozivom od 1906. do 1919. g. i sa godinama novinarskog rada navršila sam 33 godine službe 1941. i time stekla pravo na punu penzij

u. Poslednja plata, koju sam uživala dve godine, bila je 4.500 din.Za sve vreme bila sam član Udruženja novinara.Molim Udruženje novinara da mi izda uverenje o godinama mog novinarskog rada od 1. juna 1921. do 6. aprila 1941 i o visini plate poslednje dve godine kao novinarskog saradnika. Ovo mi je potrebno radi regulisanja penzije. Posle Oslobođenja bila sam primljena u Udruženje novinara za šest meseci, s tim da se upo

slim. Ja sam bila slaba, umorna od tempa rada bez odsustva i predaha (držala sam rubrike: istorijsku, etnografsku, dopisivanje sa čitaocima, društveni život sviju slojeva, psihološke teme, filmsku rubriku, pozorišnu kritiku, pripovetku i roman) da nisam mogla više da radim i takmičim s mladim današnjim novinarima. Nisu mi dopuštale ni godine (rođena sam 22. aprila 1886. g.). Ako mi i vreme Okupacije ulazi u godine za penziju, molim da mi se uračuna.

Milica J. Jakovljević Mirjam              
31. III 1951.Beograd.


Dopis je istog dana službeno zaveden u Udruženju novinara i prosleđen Komisiji za penzije, koja je vrlo brzo, nakon dve sedmice, dostavila svoje mišljenje Upravnom odboru Udruženja novinara NR Srbije.

Podrška Udruženja

Članovi komisije su bili predratni novinari Bogdan Bilbija i Dobrosav Kuzmić. Bogdan Bilbija je pre rata bio honorarni saradnik više listova i član ilegalne Komunističke partije, a sada je bio urednik partijskog dnevnog lista „Borba”. Kao dobar novinar, a osvedočeni partijski kadar, bio je vrlo uticajan i poštovan. Krajem 1951. godine Udruženje je proslavilo 70-godišnjicu postojanja i dodelilo tri jubilarne i jednu specijalnu nagradu. Specijalnu nagradu je dobio stari novinar, visoki državni i partijski funkcioner Moša Pijade, a dobitnik jedne od jubilarnih nagrada je bio Bogdan Bilbija. Druge dve su pripale Pjeru Križaniću, prvom predsedniku Saveza novinara Jugoslavije (1945) i Vladislavu Milenkoviću, koji je 1951. godine bio predsednik Udruženja novinara Srbije.

Dobrica Kuzmić je bio novinar „Politike” i uživao je posebno veliki ugled u članstvu, jer je bio najaktivnija ličnost Udruženja, što potvrđuje činjenica da je u razdoblju 1929–1938. godine na skupštinama dva puta biran za potpredsednika (1929. i 1931), a četiri puta za predsednika srpske novinarske organizacije (1933, 1934, 1936, 1937). Za njegovog predsednikovanja je podignut Dom novinara Srbije u Frankopanovoj (sada Resavskoj) ulici br. 28.

Bilbija i Kuzmić su se, uz to, vrlo dobro znali sa gospođicom (sada drugaricom), svojom koleginicom Milicom Jakovljević, popularnom Mirjam, i vrlo ažurno i revnosno su sačinili izveštaj komisije. Izveštaj Upravnom odboru se čuva u Arhivi Udruženja novinara Srbije, a u njemu stoji:

Milica Jakovljević-Mirjam moli da joj se izda uverenje o godinama provedenim u novinarstvu i to od 1. juna 1921. do. 6. aprila 1941, što znači za period od devetnaest godina deset meseci i dvadeset četiri dana. Navela je listove u kojima je radila: ’Novosti’ i ’Nedeljne ilustracije’. Kao dokaz priložila je tri novinarske legitimacije: jednu iz 1923, jednu iz 1929. i jednu iz 1940. godine. Moliteljka je bila član Jugoslovenskog novinarskog udruženja – sekcija Beograd (prim. ur.: tako se u tom vremenu zvala srpska novinarska organizacija).

U nastavku teksta, kucanog pisaćom mašinom, podvučen je sledeći stav: „Komisija je našla da gornji navodi odgovaraju istini pa zato smatra da se Milici Jakovljević-Mirjam može izdati traženo uverenje da se bavila novinarstvom kao glavnom profesijom i u njemu provela 19 godina 10 meseci i 24 dana”,iza kojeg je napomena: „U slučaju da nije uplaćivala svoj udeo za obavezno novinarsko penziono osiguranje od aprila 1939. do aprila 1940. godine – Komisiji nije poznato da li će joj penzioni zavod tu poslednju od navedenih godina priznati ili osporiti.”

U pogledu drugih traženja Milice Jakovljević-Mirjam, Komisija vrlo blagonaklono daje sledeće odgovore:„Što se tiče traženja da joj se, po mogućnosti, uračunaju i ratne godine (1941–1945), moliteljku Mirjam treba uputiti da se uverenje o radu u tim godinama dobija drugim putem i od drugih ustanova, a ne od Udruženja novinara. Moliteljka ima pravo na priznanje tih godina, kao novinarskih, u penzione svrhe, ali pod uslovima da se nije ogrešila za vreme okupacije o nacionalnu čast, da nije sarađivala u okupatorskoj i prookupatorskoj štampi itd., o čemu izdaju uverenja narodni odbori, sudovi i slične ustanove. Iz molbe moliteljkine vidi se da joj to nije jasno, pa je zato treba u to uputiti.

Jedna od tri među sto

Na kraju ovog izveštaja komisije, datiranog 15. aprila 1951. godine, Bilbija i Kuzmić dodaju: „Moliteljka Milica Jakovljević-Mirjam ima inače, pre nego što se odala novinarstvu, četrnaest godina učiteljske službe (od 1906. do 1919), koja joj se uračunava u radni staž za penziju, što zajedno sa navedenim novinarskim stažom iznosi ukupno okruglo 34 godine službe – dovoljno za sticanje penzije. Sem toga je u 65–toj godini života, te i u tom pogledu ispunjava uslove za penziju.

Razume se, moliteljki je Udruženje odmah izdalo uverenje o priznavanju novinarskog staža (19 godina 10 meseci i 24 dana) „u svrhu regulisanja penzije”, a potpisali su ga levo sekretar Milorad Milošević (koji je nepuna tri meseca kasnije umro u svojstvu generalnog sekretara „Borbe”) i desno predsednik Stojiljko Stojiljković, tada urednik „Politike”. I Milošević i Stojiljković su bili predratni novinari i članovi Udruženja, a na tzv. Osnivačkoj skupštini Udruženja novinara Srbije 1945. godine su izabrani u njegove organe. Stojiljković za člana Upravnog odbora, gde je bio blagajnik, a Milošević za člana Nadzornog odbora. Ova četiri potpisa (Bilbija, Kuzmić, Milošević i Stojiljković) bila su dovoljno jemstvo za priznavanje novinarskog staža Milici Jakovljević-Mirjam.

Nema podataka o daljem toku njenog zahteva za regulisanje penzije. Ali s obzirom na to da je već sledeće godine (22. decembra 1952) umrla usamljena i zaboravljena, može se pretpostaviti da je nije dobila ili, bar, da je nije dugo uživala.

Kada su svođeni računi za dva veka srpskog novinarstva (1791–1991), među sto najznačajnijih novinara uvrštene su samo tri žene – Maga Magazinović, Desa Glišić i Milica Jakovljević-Mirjam. To je, nesumnjivo, najveće priznanje za doprinos profesiji i za mesto u njoj.Utešno. Ali, ne bez gorčine.

Mile Nedeljković
Autor je novinar iz Beograda

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi