Vesti
19. 07. 2012.
Nezavisni medijski glasovi i dalje nisu omiljeni
Reč na promociji knjige Grujice Spasovića „Danas, uprkos njima. Prvih hiljadu dana“, Dan graf, Beograd 2012.
Iz naših gorkih iskustava s promenama medijskih zakona u Srbiji i muka kroz koje godinama prolazi ovdašnja medijska strategija nije teško zaključiti da se naša i druge države u regionu i dvadesetak godina nakon takozvanih demokratskih promena još suočavaju s ozbiljnim problemima, koji suštinski dovode u pitanje njihovu demokratiju
Ovih se dana u Srbiji citiraju i Čerčil i Kenedi kad i kako kome odgovara, pa će i ovaj autor dozvoliti sebi da citira Čerčila, ali i neke druge. Pre mnogo godina Čerčil je rekao da se u načelu „svi zalažu za slobodu govora... ali da neki ljudi to vide kao slobodu da kažu sve što hoće, no da smatraju nečuvenom sramotom i uvredom ako im na to bilo ko bilo šta uzvrati“. Priznajući da postoje ozbiljni razlozi za zabrinutost zbog ne uvek jasno definisanih granica slobode izražavanja, Ralf Darendorf se ipak zalagao da, u interesu slobode, granice slobodnog govora budu postavljene što je šire moguće.
„Istina je retko kada čista i nikad nije jednostavna“, napisao je Oskar Vajld u komadu ‘Importance of Being Earnest’ stotinak godina pre nego što se malena grupa novinara u Srbiji odvažila da započne ozbiljan i važan profesionalni i životni poduhvat koji je mnogima izgledao kao unapred izgubljena bitka. Ali, novinari koji su pre više od 15 godina pokrenuli Danas znali su šta je za njih bila istina i ‘95. i ‘97. i osetili su se pozvanim da joj služe, najbolje što su mogli, tokom svih teških godina pod Miloševićem i ne mnogo lakših pod onima koji su ga nasledili. I istrajali su u toj nameri, ne znajući i ne kalkulišući šta će im doneti sutra, uprkos progonima, pretnjama, optužbama da su domaći izdajnici i strani plaćenici, zabranama, izbacivanju iz prostorija, zatvaranju novinara, drakonskim novčanim kaznama i besmislenim sudskim odlukama... Ostali su i opstali uz jedini nacionalni dnevnik koji ne kontroliše nijedna politička ili interesna grupa i pokazali da novine mogu da budu i prozor prema svetu oko nas - u Srbiji i van Srbije.
Treba, ipak, reći da je stvarnost, u stvari, još starija! Danas je zaista stariji od Danasa! Jer, sve ono što sad već više od 15 godina predstavlja i ovaploćuje ovaj list postoji mnogo duže. Današnji Danas je troimeni list što je pod jednako poznatim i cenjenim nazivima Borba i Naša Borba u tri razdvojene faze jednog istog ili srodnog novinarskog projekta duže od dve i po decenije predano i bez predaha branio, zastupao i predstavljao jasna i prepoznatljiva novinarska načela, trajne i nepromenljive građanske i ljudske vrednosti.
Taj su troimeni i trezveni brod kroz brojne Scile i Haribde višenacionalnog ‘jednopartijskog’ sistema vodili urednici i novinari koji su Borbu krajem šezdesetih uveli među „najkvalitetnije i najprestižnije“ elitne listove (osmo mesto) na svetu, koji su profesiju i njene principe stavljali iznad svojih (različitih) nacija, koji nisu prihvatali da budu ‘društveno-politički radnici’ s različitim nacionalnim predznacima i koji su duboko verovali - mada svi to nisu uvek mogli ili smeli da kažu dovoljno glasno i otvoreno - u slobodnu reč i misao. A njihovi su naslednici Danasu doneli prestižno priznanje IPI i Fridom foruma „Pionir slobodnih medija“, lista godine francuskog udruženja „Gid de la pres“ i nagradu bečkog udruženja Konkordija u oblasti slobode štampe.
Ovi su novinari zaista bili pravi pioniri slobodne štampe, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Oni su doslovno krčili nove puteve u tada još neistražene prostore. Stvorili su i vodili Našu Borbu kada im je režim preoteo Borbu krajem ‘94. i osnovali i pokrenuli Danas kada se ispostavilo da je njihov novi list postao žrtva sebičnih privatnih interesa i planova.
Da li je Danas slučajno bio najviše kažnjavani list u vreme Miloševićeve ere? Da li je Vojislav Koštunica, kao predsednik SRJ, napravio samo mali politički gaf kada je javno ustvrdio da ga Danas tretira „neuporedivo gore nego što je ikad činio s Miloševićem“? Da li je slučajno bilo i to što je drugi bivši predsednik SRJ, Dobrica Ćosić, tužio Danas i zatražio 100.000 eura zbog „duševnih patnji“, bezmalo koliko je naš list bio prinuđen da plati za sve
kazne po zloglasnom radikalskom Zakonu o informisanju Srbije?
Više od deset godina ‘nove’, post-Miloševićevske ere na medijskoj sceni u Srbiji mogle bi biti dovoljno dug period za tvrdnju da je prošlo doba nepovratno iza nas. Ipak, sve rasprave o stanju medija u ovoj zemlji, baš kao i one u regionu, iznova otkrivaju ružno naličje brojnih zakletvi u demokratiju i služe kao svojevrsno zvono onima koji žele da čuju. Čak i za upućene u medijske prilike na ovdašnjem prostoru, fascinantno je da čuju koliko u čitavom regionu
ima istih ili sličnih, uvek negativnih primera: netransparentno vlasništvo; prljav novac; političari i tajkuni u istom kolu; država kao suvlasnik vrlo uticajnih medija; sve šira i raznovrsnija skala pritisaka; sve ugroženija sloboda izražavanja; bespomoćnost i ogromno nezadovoljstvo novinara koje nema ko da kanališe i fokusira...
Iz svega ovog, iz naših gorkih iskustava s promenama medijskih zakona u Srbiji i muka kroz koje godinama prolazi ovdašnja medijska strategija, nije teško zaključiti da se naša i druge države u regionu i dvadesetak godina nakon takozvanih demokratskih promena još suočavaju s ozbiljnim problemima koji suštinski dovode u pitanje njihovu demokratiju. Jedan od najbriljantnijih umova američke istorije Tomas Džeferson napisao je da „ne sme postojati vlada bez cenzora; a tamo gde postoji slobodna štampa, nijedna vlada to neće biti“. No, iako su slobodni mediji preduslov za postojanje svakog slobodnog i demokratskog društva, politički, pravni i ekonomski uslovi u kojima deluju mediji u ovim zemljama postaju sve teži. U takvom okruženju ne može opstati jednostavna istina da sloboda štampe nije cilj za sebe, već put ka cilju koji se zove slobodno društvo. To pokazuje i da ne postoji vrhunac slobode štampe koji može
biti osvojen jednom zasvagda i da se nijedna sloboda ne podrazumeva sama po sebi.
Jedna od Napoleonovih maksima glasila je da se „treba više bojati četiri neprijateljska lista nego hiljadu bajoneta“. Naši su Napoleoni, međutim, odavno prestali da se plaše ‘neprijateljskih’ listova, ne samo zato što njih ima manje
od četiri, već i zato što su mnogi novinari, urednici, mediji i njihovi vlasnici i posle svih ‘demokratskih’ promena ponovo, poslušno i relativno brzo, prihvatili da slušaju glas svojih (novih) gospodara. To jednostavno ne može doneti ništa dobro, Ni za društvo, ni za ‘biznis’, a najmanje za profesiju i slobodu medija.
Razumljivo je i zašto u postojećim političkim i socijalnim prilikama u Srbiji kritički i nezavisni medijski glasovi i dalje nisu omiljeni. Ali, pošto smo odlučni da se ne mirimo sa svim onim što se dogodilo u nedavnoj prošlosti, niti
s guranjem novih prljavština pod tepih svakidašnjih problema, svesni smo i da je naš sadašnji zadatak podjednako težak i izazovan kao u danima pre 5. oktobra. Jer, dobar list je, da parafraziramo Artura Milera, nacija koja razgovara sa sobom. Laskamo sebi da je Danas takav list. Njegove strane bile su i ostale otvorene za takav dijalog, uprkos ne baš malom broju onih koji ne misle kao mi ili bi, pored svega ostalog, sa sigurne distance hteli da budu i
njegovi glavni urednici.
Kao svojevrsna vremenska kapsula koja otkriva mnogo toga što smo u međuvremenu zaboravili ili potisnuli, knjiga Grujice Spasovića „Danas, uprkos njima“ nije samo lek protiv endemske bolesti ovog društva koja se zove kratko pamćenje i koja se, između ostalog, manifestuje u već ukorenjenim floskulama po kojima su ‘ovi neuporedivo gori od onih’. Knjiga je i autentično svedočanstvo o vremenu koje bi se moglo nazivati i herojskim i tragičnim kad je o medijima reč. Ona možda dokazuje da su i u Srbiji moguća čuda i da ne mora sve biti toliko beznadežno kao što nam često izgleda.
Autor je jedan od osnivača Danasa i urednik biblioteke Pogovor, u kojoj je objavljena knjiga Grujice Spasovića
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.