Vesti
19. 09. 2014.
O čemu Srbija ćuti?
Pritisci na medije i novinare na lokalu su i češći i brutalniji od onih na „glavnoj sceni". Uopšte ne pomaže činjenica da o njima „veliki" mediji izveštavaju retko i šturo, te da se šira javnost za njih gotovo uopšte i ne interesuje.
U proleće 2013. godine, svega nekoliko meseci po osnivanju, fondacija „Slavko Ćuruvija" pokrenula je program podrške lokalnim medijima. Novcem koji je obezbedio Balkanski fond za demokratiju, na konkursu „O čemu Srbija ćuti" finansirana je proizvodnja istraživačkih priča 11 lokalnih medija pet radio stanica i šest televizija.
Pre svega, konkurs je pokazao da, uprkos predrasudama o „malim gradovima" i „malim temama" koje su tako česte u raspomamljenoj „beogradizaciji" Srbije, lokalni mediji mogu da proizvedu priče čiji značaj uveliko prevazilazi granice lokalnog.
Prilog knjaževačke televizije „M" o napuštenom rudniku uranijuma u Grabovnici zastrašujuće je upozorenje o opštem nemaru države prema rastućim ekološkim rizicima u našem okruženju, baš kao i istraživanje radija „Active" o ilegalnoj deponiji u Bečeju, na kojoj se u ovom trenutku baškari celih 80.000 tona otpada.
Priča „Vojvođanske zelene inicijative" o stanovnicima malenog sela blizu Uba, koji su ustali protiv pokretanja pogona za preradu guma zbog korišćenja „prljave" tehnologije koja bi nanela nemerljivu štetu lokalnoj poljoprivredi, daje primer zajednicama širom Srbije kako se dobrom organizacijom i demokratskim sredstvima brani javni interes.
Prikaz problema partijskog zapošljavanja u Užicu, radija „Lav", prilog televizije „Forum" o borbi žena za veće učešće u vlasti u Prijepolju i analiza uzroka smanjenja opštinskih davanja za socijalne kategorije u Kikindi ,,VK radija", odražavaju sadašnjicu mnogih drugih gradova u Srbiji. Imena ljudi i mesta su drugačija ali problemi su veoma slični; i što je još važnije slična mogu biti i rešenja.
Osim što je publici 11 lokalnih i tri medija sa nacionalnom pokrivenošću (među kojima je i „Novi Magazin") doneo podjednako zanimljive i zabrinjavajuće priče o socijalnim, ekonomskim, ekološkim i drugim izazovima sa kojima se sreću građani u različitim delovima naše zemlje, konkurs „O čemu Srbija ćuti" ostvario je još jedan cilj a to je skretanje pažnje javnosti na medijske kuće koje funkcionišu u uslovima koji su doslovno neuporedivi sa onim u kojima rade „veliki", nacionalni mediji.
U sredinama u kojima živi petnaest, trideset ili pedeset hiljada stanovnika, temeljno razjedenim paklenom mešavinom korumpirane politike, uništene privrede, dubokog ekonomskog i kulturnog siromaštva i svesti da se svemu tome uopšte ne vidi kraj, pitanje finansijske održivosti medija rešava se raznoraznim kreativnim obradama stare ideje o presipanju iz šupljeg u prazno.
Problemi sa blokadom računa mogu se privremeno rešiti, recimo, otvaranjem dragstora; dugovi prema zaposlenim novinarima se namiruju privatnim kreditima, krediti se otplaćuju od porodičnih pozajmica, koje se opet vraćaju od retkih i nevelikih uplata lokalnih oglašivača... koje su, pogađate, otišle na račun dragstora.
Ukratko, radi se sve što je moguće da se nekako ostane na površini. Ili onoliko malo ispod nje koliko je moguće, a da pri tom zadržite nadu da ćete sutra možda ipak izroniti. Na sve ovo, neko će reći da lokalni mediji nisu u većem problemu od bilo koga drugog u Srbiji danas, i u neku ruku, biće u pravu. Ipak, pri tom će propustiti da uvidi da održivost medija, osim finansijske, podrazumeva još jednu važnu kategoriju: vrednosnu. Za ogromnu većinu drugih tržišnih igrača, profit (ili, u realnosti, preživljavanje) jeste jedini cilj.
Mediji, pak, imaju specifičnu vrstu moći, sa kojom dolazi i odgovornost. Iz te odgovornosti proističe i zadatak zaštite interesa javnosti. I tu nastaje problem: osim o tome kako da zaradite novac, vi istovremeno treba da vodite računa o tome da je jedino ispravno to činiti u posledici potpunog, blagovremenog i istinitog informisanja građana o svim pitanjima od značaja za njihov život.
I već sada je kristalno jasno zašto toliko mnogo lokalnih medija odlučuje da stvar ipak posmatra obrnutim redom: prvo novac, a odgovornost ko te pita. (I zaista uglavnom ih niko i ne pita.)
Za manjinu medija koji pristaju da ponesu puni teret ove odgovornosti, život se odvija u okruženju koje je uglavnom neprijateljski raspoloženo, i u stanju da to svoje raspoloženje pretoči u vrlo konkretne metode pritiska. Protivno interesu javnosti često stoje privatni interesi lokalnih moćnika, a oni raspolažu sredstvima za borbu koja ili znatno premašuju vaša (i koja, odvratnom ironijom, često uključuju angažovanje drugih, manje odgovornih medija i novinara), ili izlaze iz okvira legalnog, pretvarajući se u direktne pretnje i verbalne i fizičke napade. Pritisci na medije i novinare su na lokalu i češći i brutalniji od onih na „glavnoj sceni"; uopšte ne pomaže činjenica da o njima „veliki" mediji izveštavaju retko i šturo, te da se šira javnost za njih gotovo uopšte i ne interesuje.
Iz opisanih okolnosti izranja i smisao podrške fondacije „Slavko Ćuruvija" lokalnim medijima u Srbiji. On se ne iscrpljuje sprovođenjem godišnjeg konkursa za projekte kroz koji će određeni broj lokalnih medija dobiti određenu sumu novca i njom kupiti još mesec ili tri meseca života u beznađu koje ih okružuje. Potrebno je da iznalazimo nove i drugačije načine da ih podržimo u neizvesnoj misiji očuvanja vrednosti novinarstva koje se uvek i pre svega vodi interesom javnosti. Jedan od načina je i da ukazujemo na njihov značaj i govorimo o njihovim problemima gde god da odemo, i da apelujemo na druge na organizacije, institucije i pojedince da nam se priključe u ovoj borbi.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.