Vesti
09. 01. 2015.
Krvava cenzura ili jedan crtež - 12 glava
Redakcijski kolegijumi su jedni od onih produktivnih sastanaka na kojima se rađaju ideje, razmenjuju mišljenja, gde se kreira, stvara...
U stvari, bili su to sve do nedelje po podne, kada su na kolegijum satiričnog nedeljnika „Šarli Ebdo“ upala trojica do zuba naoružanih islamskih terorista i uz povike „Alah je veliki“ pobili 12 ljudi. Razlog objavljena karikatura proroka Muhameda.
Da je sedma sila postala meta islamista, bilo je jasno kada je u etar pušten snimak pogubljenja američkog novinara Džejmsa Folija, a ubrzo i njegovog kolege Stivena Sotlofa, kada su pripadnici ISIS-a na taj način slali poruke američkom predsedniku.
Sloboda govora ima cenu, znali smo to i do sada. Na mnoge redakcije stavljen je katanac, stizale su tužbe sa milionskim odštetnim zahtevima, nepodobni novinari i urednici ispraćani su sa svojih radnih mesta uz simboličnu otpremninu i nemoguć nost da godinama nađu novi posao. Neki su poput Džulijana Asanža morali da beže glavom bez obzira, da traže azil kako bi spasli živu glavu.
Istina, bilo je i smrtnih ishoda, često nerazjašnjenih, bez epiloga i hvatanja nalogodavaca i počinilaca. Ni nama ovde u Srbiji takvi slučajevi nisu strani. Satiričari i novinari su odvajkada stradali. Tako je pesma „Dva raba“ Nušića koštala dve godine zatvorskog života, Domanović je svako malo ostajao bez posla... Životom su platili Ćuruvija, Pantić, Vujasinovićeva... Ipak, ovoliko novinarske i uredničke krvi na jednom mestu do sada nije bilo. Jedan crtež koštao je 12 glava poskidanih usred Gada svetlosti. Usred bela dana. Ostavimo na stranu to da li je u redu sprdati se na račun verskih vođa, Muhameda, Isusa, Bude...
Za neke nije, ostali ne vide zašto bi oni bili zaštićeniji od drugih... Ono što je sigurno jeste da ništa nema cenu koja je ekvivalentna jednom, a kamoli 12 života. Ni jedan ideal, vera, cilj ne vrede krvi. Ipak, preki sud je opstao u velikom delu sveta, samo su giljotine i lomače zamenile automatske puške, eksploziv, autobombe... Fanatizam, bilo da je verski ili ideološki, nikome dobro doneo nije. Strašno je to što se desilo u Parizu, ali iz istih razloga to se svakoga dana dešava širom sveta, gine se u Sirijama, Iracima, Avganistanima...
I svemu tome ne nazire se kraj. Ljudski život danas više ne vredi ništa, jeftiniji je od barela nafte ili kvadrata zemlje. Kad malo bolje razmislim, uvek je bilo tako. Ali nije moje da pozivam na mir u svetu, to je posao misica. Samo bih volela da život više ne bude valuta za više ciljeve jer zbog toga nije ni začet.
S druge strane, divim se hrabrosti francuskih kolega koji poruč uju da već u sredu izlazi novi broj nedeljnika „Šarli Ebdo“ u istom maniru. Verujem da hoće jer i kada je pre tri godine na redakciju bačen Molotovljev koktel, tadašnji urednik je poručio da će radije umreti stojeći, nego da živi klečeći, i nastavio u istom smeru. Žalim samo što će žrtve verskih fanatika postati oružje u rukama desničarskih vođa, koje nisu sačekale da se mrtvi ohlade, a već su krenule da skupljaju političke poene. Nisu ni prvi ni poslednji!
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.