Vesti
30. 01. 2015.
Mladi kao TV kulise
Umesto da tvore kritičku instancu prema stvarnim problemima društva, najobrazovaniji deo populacije u studijima izigrava nemu publiku ili dekor.
Urednik i voditelj jedne prilično gledane emisije na televiziji s nacionalnom frekvencijom ozbiljno mi je zamerio što nisam dozvolio da moji studenti završne godine novinarstva budu publika u studiju.
Da im je namenjena samo uloga neme publike shvatio sam posle sugestije da odaberem mladiće i devojke koji, prema urednikovim merilima, bolje izgledaju, kao i napomene da vodim računa o polnoj ravnoteži (da muških i ženskih bude približno polapola).
Na moju upadicu tipa: a zar nije nužno da izaberemo najbolje, najpametnije studente? - odgovoreno mi je: „Ne, oni neće ni učestvovati u razgovoru... Uostalom, i na javnom servisu mladi su samo ćutljiva publika koja se slika i aplaudira...“
Istina je da javni medijski servis ima nešto veće obaveze od drugih elektronskih medija koji koriste frekvencijski opseg kao javno dobro, ali je takođe tvrdoglava činjenica da je u najuglednijim emisijama različitih TV kuća mladost predstavljena virtuelno, ili kao dekor.
Iako su svima usta puna zalaganja za pluralizam u javnom prostoru - ne samo političkom, već i medijskom - na televizijama s najvećom gledanošću ne postoji ni stepen saobraćanja s gledaocima koji smo imali u jednopartijskom društvu.
Oni koji se sećaju emisija „Aktuelni razgovori“ Jovana Šćekića od pre tri decenije znaće da ovaj zaključak nije preterano oštar! Tada su u studio Televizije Beograd dovođeni ljudi od kojih se nije tražilo samo da klimaju glavom i aplaudiraju, već su mogli da iskažu stavove, preferencije i interese društvenih grupa koje predstavljaju.
U ambijentu u kome nedostaje minimum socijalnog aktivizma, javni interes opasno se zaturio čak i u javnim medijskim servisima koji nam svakodnevno cinično ponavljaju - ponekad cereći nam se u lice - da smo mi njihovi vlasnici... Da samo zbog nas postoje...
Otvoren (a ne fingiran) dijalog s publikom, učešće gledalaca u raspodeli medijske moći i spremnost za neku vrstu ozbiljne društvene igre pred kamerama i mikrofonima - to naše televizijske urednike danas zanima kao lanjski sneg.
Najbolji termini stoga su rezervisani za one čiji je stav unapred poznat - za uži krug partijskih prvaka (čak i iz kombistranaka) i tzv. političkih analitičara koji šetaju od jednog do drugog studija papagajski ponavljajući istu, poznatu priču. (U nekoj drugoj prilici ponudiću nisku od dvadeset ljudi koji se na našim televizijama pojavljuju više od deset puta godišnje, kao i listu od 120 relevantnih naučnika i javnih radnika koji se u poslednjih petnaest godina nisu pojavili nijednom.)
Emisije u kojima se ne insistira na kreativnoj energiji mnoštva, i ne umnožavaju vrednosti otvorene, javne komunikacije, ne mogu da podignu kvalitet političkog prostora niti da unaprede funkciju javnog servisa.
Distancu između generacija posebno uvećavaju i dodatno su štetne emisije koje stvaraju iluziju (neku vrstu optičke varke) da u njima učestvuju upravo oni koji su drastično isključeni - najobrazovaniji deo populacije. Umesto što su neme kulise, i sudeluju u TV formatima koji, kao što vidimo, samo simuliraju otvorenu razmenu mišljenja, studenti treba da budu u središtu delikatne informacione osmoze. Zato što od njih zavisi lice sutrašnjeg društva, pa i lice medijskog sistema koji ih danas gura na marginu ili svodi na kulise.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.