Vesti
08. 12. 2015.
Mediji
Posle „zelenog svetla“ nemačkih parlamentaraca u Bundestagu, nemam više nikakve rezerve da će početkom naredne nedelje (14. decembar), na međuvladinoj konferenciji u Briselu, Srbija biti potpuno spremna za otvaranje prva dva pregovaračka poglavlja, koja se odnose na pristupanje Evropskoj uniji.
Tokom janura 2016. sledi isti postupak sa još dva poglavlja, što sveukupno predstavlja najkrupnije korake Srbije u procesu integracije sa velikom evropskom porodicom.
Sve to, na svoj način, ukazuje na vidljiv napredak naše zemlje u većini reformskih oblasti, što je, uostalom, u više navrata obelodanjeno u prethodnim izveštajima evropskih zvaničnika.
Doduše, u njima je provejavala primedbe kako se malo ili nimalo nije uradilo u borbi sa korupcijom i slobodama medija.
Da li smo do sada, kada se već nalazimo pred ostvarenjem velikog cilja, navedene nedostatke otklonili?
O korupciji, iskreno rečeno, malo znam, jer slovim kao apsolutno nepodmitljiva osoba, ali kada je reč o medijima, za mene tu, verovatno, nema nikakve tajne!
Koliko su oni u Srbiji zaista slobodni?
Iako nikada u težoj situaciji, smatram da su u tom pogledu, ni manje ni više, na nivou većine evropskih zemalja, mada im generalno nedostaje kultura, zatim odgovornost za napisanu i izrečenu reč, što se na izvestan način može podvesti i pod autocenzuru.
Takvoj medijskoj slici, između ostalog, doprinosi i ne baš najpreciznija zakonska regulativa, koja u toj oblasti povremeno dozvoljava sve i svašta, kao i tumačenje pojedinih odredbi kako se kome ćefne.
Aktuelni set medijskih pravila rada i ponašanja izvesno je bolji od onog ranije, ali su takođe pojave novih okolnosti uticale da ti isti zakoni tu i tamo postanu nedorečeni, a samim tim i neusklađeni sa evropskim zakonodavstvom i njegovom praksom.
Međutim, uprkos toj vrsti hendikepa, činjenica je da ovdašnje nadležne institucije, a tu pre svih mislim na resorno ministarstvo i REM, još uvek imaju dovoljno mera na raspolaganju, ali čija pravovremena primena najčešće izostaje, što je nepojmljivo u savremenom civilizovanom svetu.
A to, složićemo se, ipak nema nikakve veze sa „gušenjem” slobode medija, već inercijom onih koji svoj posao ne rade kako treba.
Svakodenvni primitivni sadržaji domaćih televizijskih programa sa nacionalnom pokrivenošću, vulgarne i nedovoljno utemeljene istinom naslovne strane „žutih" tabloidnih časopisa, odavno su ovde prešle crtu ljudskog dostojanstva i ukusa, ali sankcije zatako nešto se ili ne izriču ili su na ivici donjeg kaznenog minimuma, pa ohrabreni počinioci uglavnom nastavljaju po starom.
U daljem razmišljanju o evropskom medijskom zakonodavstvu i njegovim kodeksima, nikada neću zaboraviti kako su svojevremeno „nepoznati moćnici” svojevoljno izmenili nacrt teksta Zakona o elektronskim medijima, u delu koji se odnosi na kablovske operatere u Srbiji, kojima je, prema mišljenju ekspertske grupe, trebapo uskratiti pravo na osnivanje televizijskih stanica.
Posledice tog nerazumnog čina danas su vidljive i dalekosežne.
Vremenom se, opet, pojavio ozbiljan problem sa statusom i prekrajanjem programa takozvanih prekograničnih emitera, čiji je sadržaj krcat srpskim reklamama (!), nad kojima ovde niko nema nikakve ingerencije!
Pokušaj da se ta oblast, sugestijama i predlozima, dovede u red podzakonskim aktima, ostali su na obećanjima i nagoveštajima, koji, u stvari, nikada i nisu uzimani u obzir.
Razumljivo mi je nastojanje Srbije da ne bude evropsko „slepo crevo”, već deo zajednice na kontinentu kome je po istoriji, tradiciji i običajima uvek pripadala.
U tome će se uspeti ako se korupcija, najzad, obezglavi, ali i ako se mediji koliko-toliko dovedu u normalu, bez obzira na one koji u tome uporno „vuku unazad” ili neprestano guraju klipove tamo gde im nije mesto.
Komentari (1)
ostavi komentar09.12.
2015.
"Medijska sloboda" umesto "slobode medija"
Besmisleno je gvoriti i pisati o "slobodi medija" jer mediji (novine, radio-programi, televizijski programi) nemaju svojstva pravnih lica (clan 29. Zakona o javnom informisanju i medijima) kao sto to imaju medijske organizacije.
OdgovoriZato je nephodno sluzbeno i javno upotrebljavati izraz "medijska sloboda" uz odovarajucu definiciju ili bar objasnjenje.