Vesti
21. 12. 2015.
Novinarstvo je bogom dano za sindikate, a sindikati...
Novinarstvo je lep posao, ako se napusti na vreme. Ovu popularnu krilaticu svojevremeno su citirali upravo oni koji su propustili da to urade „pa vreme" i ceo radni vek proveli u profesiji koja je u Jugoslaviji bila među top 10.
Najnovije istraživanje Centra za razvoj sindikalizma potvrdilo je da je novinarstvo u Srbiji potpuno urušeno i da bi mnogi, više od 40 odsto, da mogu, promenili posao.
Sigurno radno mesto i po cenu cenzure i autocenzure zadržalo bi 22 odsto, dok bi mogućnost da slobodno pišu, uz loš status i male plate, biralo 37 odsto ispitanika.
Istraživanje, prvo ovakve vrste, pokazalo je da od 100 zaposlenih u medijima 89 prekarno (nesiguran posao, male i neredovne plate) i to 28 u maloj, 29 u osrednjoj, a 32 u velikoj meri. Kako su, u pokušaju da od društveno-političkih radnika jedne socijalističke države postanu reporteri američkog modela, novinari stigli do najamnika za koje važi „veži konja gde ti gazda kaže".
Devedesete su, znamo, crno slovo u istoriji srpskog žurnalizma. Očekivalo se da će oktobarske promene doneti obećanu medijsku slobodu. Privatizacija, najavljena kao spas za „posrnule" medije, izrodila se u svoju suprotnost. Zbog atraktivnih nekretnina, medije je kupovala nova „finansijska elita".
Uz obrazloženje o navodnom „podmađivanju kadrova" iz redakcija su najpre morali da odu iskusni, visokoobrazovani novinari. Oni koji su ostali radili su za male plate, koje su kasnile po nekoliko meseci, bez zdravstvenog i penzijskog osiguranja, bez hrabrosti da se sindikalno organizuju i zaštite svoje pravo na dostojanstveni rad.
Prekarijat je tada već jednom nogom zagazio u medije.
SINOS je prošle godine, uoči donošenja seta medijskih zakona, uradio blic anketu među kolegama, koje nisu želele da im imena budu objavljena. Evo najupčatljivijih odgovora.
Prvi primer: „Sa nacionalnom televizijom već sedam godina potpisujem 'autorski ugovor'. Ugovor se obnavlja svaka tri meseca i obavezuje me na svakodnevnu izradu TV priloga iz regiona koji pokrivam, a u dogovoru sa redakcijom. Posao obavljam za fiksnu naknadu, odnosno ugovorom dogovoren honorar, bez obzira na broj urađenih i emitovanih priloga... Nemam dopisništvo (kancelariju, redakciju), nemam službeni telefon, auto ni opremu. Sve je u mom vlasništvu i vlasništvu snimatelja i sve potrebno za rad plaćamo sami. To izuzetno umanjuje zaradu, koja je već godinama, zbog inflacije, u padu i nikada ne prelazi prosečnu zaradu u republici. Poslodavac se ugovorom obavezao i na plaćanje socijalnog i zdravstvenog osiguranja, ne i penzionog, ali zbog stalnog kašnjenja u uplati tih doprinosa, već tri godine nemam zdravstvenu knjižicu. Nikada u ovom poslu nije bilo gore, a bilo je, znate, veoma teško. U strahu da sam u borbi za čast i dostojanstvo profesije, ali i golu egzistenciju, veoma usamljena, plašim se sopstvene spremnosti da odustanem".
Primer drugi: „Sve veći broj dopisništava funkcioniše eksterno, dakle na nivou usluge. Iako to nije model nepoznat u svetu (podseća na frilensere), kod nas je i to zloupotrebljeno. Od dopisnika se očekuje da bude uvek na stendbaju, što podrazumeva da je broj radnih dana nepoznat, kao i onih neradnih... Prošle godine iz toga se prešlo na novi, moderniji način - firma kojoj je TV produkcija usputna delatnost angažuje novinare i snimatelje za čak tri nacionalne tekevizije, pritom bez ikakvih papira (pouzdano znam za Kragujevac da je tako). Nema ni ugovora o delu! Klasičan rad na crno. Novac uplaćuje fizičko lice na račun u banci, pretnje su stalne, norme se podižu. Ja trenutno radim za tri redakcije, a da mi je plata manja nego pre dve godine"...
Primer treći: „Dugogodišnji sam dopisnik iz unutrašnjosti, za razne elektronske i pisane medije. Već nekoliko godina radim bez honorara i na dobrovoljnoj osnovi, za jednu privatnu agenciju. Međutim, od dobre volje i kolegijalnosti se ne kupuje hleb i ne školuju deca. Najozbiljnije razmišljam da vozim taksi, čuvam ovce ili šta već. I to posle više od dve decenije koje sam proveo u jednom lokalnom mediju sve do 'uspešne' privatizacije, sa kojom smo se borili štrajkovima, prijavama, dopisima, zahtevima, molbama,ali uzaludno.'Uspesnim' biznismenima su ostali kvadrati na centralnim lokacijama, a nama šipak i poniženje".
Umesto da preispita privatizacije i otvori Izveštaj pokojne Verice Barać o pritiscima i problemima u medijima, kako je obećavala u izbornoj kampanji, pobednička koalicija odlučila je da dovrši posao.
Uz podršku medijske zajednice (Udruženje novinara Srbije, Nezavisno udruženje novinara Srbije, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Asocijacija štampanih medija, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija i Lokal pres) usvojeni su medijski zakoni za potrebe finansijsko-političko-medijskog lobija.
Neustavnim odredbama država je proterana iz medija, da bi njima zagospodarili partijski kadrovi. Zakon je legalizovao netransparentno vlasništvo, omogućivši firmama iz of šor zone da postanu medijski vlasnici. Umesto stabilnog, uvedeno je projektno finansiranje, a državna kasa je poverena „relevantnim" medijskim udruženjima.
Za manje od godinu i po dana, koliko je prošlo od donošenja medijskih zakona, medijskom scenom Srbije zavladao je opšti haos. Mediji su pretvoreni u oružje medijskog podzemlja i prikrivenih vlasnika, a novinarstvo tone u potpuni mrak. Medijski radnici, pre svih novinari, uglavnom ćute.
U strahu od otkaza ne smeju da se sindikalno organizuju, da zaštite svoja radna i ljudska prava.Od njih, osiromašenih, poniženih, uplašenih očekuje se da u Srbiji budu - sedma sila. Evo kako to izgleda iz ugla onih koji su radili u partijskom mediju kojije ugašeno podolasku na vlast aktuelne političke koalicije.
Primer četvrti: "Zahvaljujući jakim političkim ali i privatnim vezama, vlasnici privatnih medija, kako štampanih tako i elektronskih, postaju ljudi bez kredibiliteta, obrazovanja i veoma sumnjive prošlosti. To su ljudi sa margine ili poveznai sa kriminalnim strukturama".
Autorka je predsednica Sindikata novinara Srbije
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.