Vesti

19. 07. 2011.

Izvor: Jutarnji list

Drago Hedl: Glavaš je planirao likvidirati me na liniji bojišnice, a ubojstvo pripisati pobunjenim Srbima

Zagreb - Bilo je vruće, sparno nedjeljno popodne, 7. srpnja 1991. U redakciju Glasa Slavonije, u kojoj sam tada bio glavni urednik, stalno su stizale uznemirujuće vijesti s terena. Rat ne samo da se osjećao u zraku; njegovi prvi plamičci koji će uskoro buknuti u ogroman požar, posvuda su se širili.

Dok smo se dogovarali oko naslovne stranice, javljeno mi je kako su me doma tražili neki ljudi i rekli da se hitno javim u mjesnu zajednicu kako bih preuzeo mobilizacijski poziv. Već za nekoliko sati dobio sam zelenu, plastificiranu iskaznicu Zbora narodne garde s brojem 0608 i potpisom Branimira Glavaša, tadašnjeg sekretara Sekretarijata za narodnu obranu.

Dok sam sjedio, nadomak njegova ureda, u podrumu dvorišne zgrade u Županijskoj ulici 4, u središtu Osijeka, čekajući da zadužim vojnu odoru, lako sam zaključio zašto sam, kao jedini glavni urednik u Hrvatskoj, tog 7. srpnja, dobio mobilizacijski poziv. Bila je to odmazda za odbijanje da provodim uređivačku politiku kakvu je tražio Glavaš.

Tako sam, uz Viktora Ivančića, glavnog urednika Ferala, koji će kasnije “po kazni” kao i ja, biti mobiliziran, bio jedini glavni urednik nekog hrvatskog medija s iskaznicom Zbora narodne garde.

Zvat će vas paranoikom

Upravo nevjerojatnom koincidencijom, točno dva desetljeća kasnije, početkom srpnja ove godine, dok je još bio zapovjednik Kopnene vojske, general Mladen Kruljac izašao je u javnost sa šokantnom informacijom. Ticala se mene. Rekao je kako mu je zamjenik načelnika Glavnog stožera oružanih snaga, general Slavko Barić, došao s idejom da se raspita o meni, te da mu pomogne u mojoj likvidaciji.

Kruljac je bio poznat po društvu tvrdih i nimalo nježnih momaka, pa se Bariću valjda učinio kao najbolji mogući “izvođač radova”. Kruljac je, kaže, bio zaprepašten i glatko je odbio ponudu. Tako se, u dva srpnja, u razmaku od dvadeset godina, zatvorio krug različitih prijetnji, koje su, s manje ili više intenziteta, pratile moj novinarski posao.

Prvi događaj, čudnu mobilizaciju u ZNG tada nisam shvatio kao Glavaševu prijetnju, već kao pritisak. Tek ću kasnije saznati da je ideja bila poslati nas nekoliko nepodobnih na liniju bojišnice, ondje likvidirati i ubojstva pripisati pobunjenim Srbima. Tada sam, naravno, shvatio da je ono što sam smatrao pritiskom i pokušajem discipliniranja, bila itekako ozbiljna prijetnja.

Drugi događaj, Kruljčeva izjava o planiranju moje likvidacije, bila je potpuno eksplicitna i nije ostavila prostora nikakvim dvojbama.

Kada se u dvadesetogodišnjem rasponu između ta dva događaja, pojavi još desetak sličnih, i kada oni dospiju u javnost, vjerojatnost da budete percipirani kao paranoična osoba li netko tko si na taj način podiže cijenu, više je nego izgledna. Lako će vas optužiti da sami sebi pišete prijeteća pisma, da viđate duhove, da ste “psihijatrijski slučaj”, obuzet manijom proganjanja. Pa što uraditi kad stigne prijetnja?

Samozatajno šutjeti i strepiti da bi se mogla ostvariti, ili s tim izaći u javnost? Jer, javnost je ipak ponajbolja zaštita: kada informacije o prijetnji isplivaju, manji su izgledi da će se ostvariti. Prijaviti prijetnju pa dobiti epitet paranoika, ili šuteći o svemu živjeti s njom, pitanje je bez univerzalnog odgovora.

Galbrajtova intervencija

Kad mi je početkom devedesetih prošlog stoljeća jedan zastupnik HNS-a prenio Glavaševu poruku da će me, zbog mojih tada objavljenih tekstova o osječkim ratnim zločinima, pretvoriti u prah i pepeo, prijetnju nisam prijavio policiji. Kakvog bi to smisla imalo i kakvu bih zaštitu mogao očekivati, kada je šef osječke policije bio Glavašev kum, a on, Glavaš, jedan od najmoćnijih ljudi u državi.

Pomoći mi je mogla jedino javnost. A kad je vijest onamo dospjela, ubrzo je stigla i do tadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbrajta.

Iako ga tada još nisam poznavao, nazvao me doma, izravno, bez posredovanja tajnice, i ponudio da tog popodneva razgovara s predsjednikom Tuđmanom i ministrom obrane Šuškom, s kojima se trebao sresti i upozori ih što mi je zaprijećeno. Događaj je kasnije zabilježen i u godišnjem izvještaju Stejt Depratmenta. Siguran sam da je to bila mnogo djelotvornija zaštita nego da sam se tih godina obratio policiji.

Uvjerio sam se u to kada mi je, ubrzo nakon što je na izborima 2000. godine HDZ sišao s vlasti stigao poziv, prvo iz Ministarstva unutarnjih poslova, a potom i iz Ministarstva obrane, s ponudom da mogu, ako to želim, dobiti uvid u svoje dosjee o tajnom praćenju civilnih i vojnih sigurnosnih službi.

Bio sam među 120 hrvatskih novinara koje je prisluškivao i pratio SZUP, i među dvadesetak koje je nadzirala tadašnja vojna obavještajna služba, SIS. Kolebao sam se uzeti li uopće u ruke ono što su o meni skupljali tajni agenti, ili se time ne opterećivati, no znatiželja je prevladala.

Čitajući u svojim dosjeima kako sam "često putovao u Mađarsku", što uistinu jesam, kao i većina ljudi uz granicu, ondje kupujući tada znatno jeftinije živežne namirnice; ili da sam jednom išao u SSSR (gdje do tada uopće nisam bio), ili smiješne bilješke o nekim razgovorima s kolegama iz Feral Tribunea, osjećao sam miks podsmijeha i srdžbe.

Bilo mi je smiješno kada sam vidio na što su, uhodeći me, uzalud trošili proračunske pare i ljut pročitavši da su u dosjeima navodili i podatke o mom tada malodobnom sinu. Očekivati da će vas zaštiti u tadašnje Tuđmanovo vrijeme, sa stigmom "državnog neprijatelja", koga su – kao i još 120 kolega – uhodili i prisluškivali, bilo bi isto kao da ste od dželata, dok drži omču, tražili pomilovanje.

Ipak posve je drugo kad vam se netko dok mirno prolazite ulicom unese u lice urlajući kako će vas ubiti kao psa. Dogodilo se to u svibnju 2006, a kako mi je tu prijetnju u lice izrekao zajapureni predsjednik mladeži Glavaševog HDSSB-a, nije bilo teško zaključiti čime je inspirirana.

Krajnje je to neugodan doživljaj: erupcija bijesa, divlji sjaj i patološka mržnja u očima tog mladića kojega do tada nisam poznavao, jasno su pokazivala da je u stanju ostvariti prijetnju. Ne znate je li naoružan, hoće li ispod sakoa izvući pištolj ili bodež, ili će tek verbalno, vulgarno prijetiti. Tada sam prvi put slučaj prijavio policiji. Ponajviše zato što sam imao povjerenja u tadašnjeg policijskog načelnika, Vladimira Fabera, koji je došao u Osijek da bi rasvijetlio ratne zločine.

Mladić je ubrzo pronađen, Državno je odvjetništvo podnijelo kaznenu prijavu i osuđen je na šest mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine.

Kad smo se sreli na sudu, gdje je naravno negirao prijetnju, osjećao sam onaj isti miks raspoloženja, u rasponu od podsmijeha do ljutnje, kakav me obuzeo dok sam čitao svoje dosjee.

Ljutnje zbog toga što je lagao, podsmijeha kada je sucu, na njegovo pitanje, odgovorio kako su mu mjesečna primanja dvije tisuće kuna. Na sud se dovezao BMW-om vrijednim bar 50.000 eura, da bi nedugo zatim, taj 27-godišnjak s mjesečnim primanjima od 2000 kuna, kupio još skuplji automobil, novi Audi, terenac.

I kakve vajde od svega toga: suda, iskaza, svjedoka, odvjetnika i na kraju vijesti od nekoliko redaka u crnoj kronici lokalnih novina.

Kad sam u sandučiću pronašao poštom poslanu omotnicu, nalik onima kakve se vide u kriminalističkim filmovima, gdje su adresa i poruka sastavljeni od slova izrezanih iz novina, ili kad mi je, nedugo zatim, prispjelo pismo s mrtvačkom glavom, kolebao sam se što učiniti.

Nije to isto što i telefonska uznemiravanja, pozivi u gluho doba noći s prikrivenog broja, jer s tim se brzo naviknete živjeti, a problem možete lako riješiti: iskapčanjem telefona.

Prijeteća pisma s mrtvačkom glavom i najavljenim ubojstvom ipak su nešto drugo. Jer, kada pišete o organiziranom kriminalu ili korupciji prilično vam je jasno da prijetnje mogu doći isključivo iz kruga osoba na koje se to odnosi. Iako to, u praktičnom smislu ništa ne znači, krug je ipak sužen. No, pisanje o ratnim zločinima bitno širi krug mogućih napadača. Od onih koje to izravno pogađa, do njihovi simpatizera, nazovi "domoljuba" ali i dijela kvazipatriotske javnosti, nesklone da se o takvim stvarima piše.

Kad je nedavno u Beogradu uhićen Ratko Mladić i kad se na prosvjedima okupila gomila njegovih pristaša, jedna beogradska kolegica, poznata po istraživanju o srpskim ratnim zločincima, tada mi je rekla: svaki od njih, svaki od tih nekoliko tisuća likova zakrvavljenih očiju, potencijalni je napadač na mene.

I sâm sam to znao. Zato sam one dvije nesretne koverte odnio u policiju. Ubrzo, na moje iznenađenje, javili su kako su pronašli sumnjivu osobu koja je doma imala moju fotografiju, skinutu s interneta. Stanovala je u istoj ulici gdje i ja. Rekao im je da skuplja fotografije hrvatskih novinara (!), onako kako klinci skupljaju sličice nogometaša, što naravno nije zabranjeno, dakle ni kažnjivo.

Jedina korist od prijave policiji bilo je otkriće o postojanju meni do tada nepoznatog hobija: skupljanje slika hrvatskih novinara. Ipak, policija je rekla kako će noću nadgledati ulaz zgrade u kojoj stanujem i moj automobil na parkiralištu. I uistinu, jednom su mi to i pokazali, patrola je pomno bilježila svaki obilazak moje zgrade uz napomenu "ništa sumnjivo nije primijećeno".

Dok vam policija noću obilazi kvart i motri na vašu zgradu i automobil pred njom, nešto je sasvim drugo od onoga kada dobijete njihovu 24-satnu zaštitu, kad se uz vas zalijepe poput flastera, motreći kao anđeli čuvari, da vas netko ne ustrijeli.

Kad je policija nakon jedne prijetnje ocijenila da su stvari ozbiljne, pozvali su me i objasnili da je cjelodnevna zaštita nužna. Osam policajaca, po dvojica u svakoj smjeni, danonoćno su bili uz mene.

Kad bih nekamo namjeravao iz stana, morao sam im prethodno telefonirati i najaviti kamo idem i s kim se namjeravam susresti. Siđem liftom u prizemlje, oni već ondje stoje i otprate me do automobila. Pa voze za mnom. Odem u poslugu da bih kupio kruh, mlijeko, novine ili voće, oni nekoliko koraka iza mene. Sjednem u kafić da razgovaram sa sugovornikom, moji "flasteri" par su stolova dalje. Vraćajući se kući, izlazim iz automobila, oni za mnom, do dizala. Dok spavam u svojoj udobnoj postelji, oni cijelu noć sjede u automobilu pred mojom zgradom. Bilo mi je žao tih ljudi, pa sam im znao odnijeti sendvič ili kolač, ili ih pozvati na kavu.

Cjelodnevna pratnja policije potpuno će vam promijeniti život. Ne samo što nestaje bilo kakve privatnosti kad izađete iz svoja četiri zida, već što ste potpuno onemogućeni u obavljanju posla.

Zamislite situaciju kada se u razmjerno malom Osijeku, gdje svatko svakog poznaje, želite susresti s osobom koja ima zanimljive informacije, a već nakon dva dana što ste dobili policijsku zaštitu o tome bruji cijeli grad.

Tko će s vama razgovarati ili sjesti u kafić da bi vam predao omotnicu s kakvim povjerljivim materijalom ili ispričao nešto što novinara može zanimati, a dva stola dalje od vas sjede policajci u civilu.

Novinarski posao najranjiviji je na takve situacije. Pogotovo jer ljudi i danas, zbog sveopće paranoje o prisluškivanju, paze što pričaju u telefonskim razgovorima, pa povjerljive informacije radije prenose u četiri oka. Osim dakako, kad znaju da ih može zamijetiti policija koja vas čuva. Zato sam bio najsretniji čovjek na svijetu kad su mi rekli da je zaštita ukinuta.

Gotovo ni jedan hrvatski novinar, koji je posljednje desetljeće i po pisao o organiziranom kriminalu, korupciji ili ratnim zločinima, nije bio lišen sličnog iskustva. O tome je nedavno objavljena cijela knjiga. Moja je priča samo jedna od mnogih, o bavljenju opasnom profesijom u godinama opasnog življenja.

Drago Hedl