Vesti
03. 02. 2020.
Za večno sećanje na Radmilu Lončar
Preminula je naša koleginica Radmila Lončar.
Osim mnogobrojnih novinarskih uloga koje je imala u svom radnom veku, poslednji zadatak naše Rade bio je na našem portalu.
Od prvog dana bdila je nad svakim slovom upućen našim ljudima rasutim po svetu.
Ako ih je neko poznavao, to je bila ona. Činilo nam se da nema kutka na planeti gde žive Srbi, a da bar nekog nije znala, da nije sa nekim ranije radila intervju, ili o tom kraju znala neku priču iz prošlosti. Kada su u pitanju vesti iz Srbije, znala je nepogrešivo šta naše ljude u rasejanju najviše interesuje, a šta baš i ne.
Radine ekskluzivne vesti objavljene na našem portalu prenosili su mnogi mediji, pa čak i novinske agencije koje imaju svoje dopisnike širom sveta.
Dopirala je do naših ljudi u svetu do kojih ni novinari velikih svetskih medijskih kuća nisu mogli da stignu, pisala je serijale o našim ljudima u svetu, koji su postali uspešni i uticajni, posebno u Americi. Znala je mnogo o njihovom poreklu, kako i zašto su otišli iz otadžbine, kako su počinjali novi život u tuđini. Prva je pisala o Fibi Novaković, generalnoj direktorki i predsednici “Dženeral dajnamiksa”, o Niku Čabraji, najbogatijem Srbinu o Americi i mnogim drugima. O nagradama koje su našu mnogobrojni profesori, lekari dobijali radeći u svetu, saznavali smo i objavljivali prvi, kao što je bio poslednji slučaj sa profesorkom dr Nadeždom Basarom kada je postala laureat državnog priznanja Crne Gore za doprinos u oblasti nauke.
Poznavala je i starije generacije iseljenika koji su pobegli od komunističkog terora, vodila je računa i o njihovim vezama sa otadžbinom, izveštavajući o njihovoj žrtvi, osećanjima i mukama kroz koje su prošli. U serijalu je detaljno pisala i o operaciji Halijard.
Naša Rada je pomno pratila život i dešavanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako u Srbiji tako i u rasejanju. Poznavala je bar polovinu vladika, situaciju u velikom broju parohija u dijaspori, njihove jubileje, proslave… Govorila nam je da našem čoveku u tuđini, makar bio i neverujući, crkvena porta veoma važna, posebno da se isplače i ublaži težinu nostalgije koja ga razdire.
Nije bilo crkvenog praznika koji naša Rada nije ispratila. Ali ne samo šturim informacijama o životu svetitelja već toplim slovom o tome kako i u kojem delu sveta naš narod proslavlja tog svetog zaštitnika i kakvi su lokalni običaji vezani za konkretnog sveca.
Važne crkvene odluke objavljivali smo među prvima, a često i prvi, poput odluke o odlasku patrijarha u Ameriku. Govorila nam je unapred kakvi koraci će biti preduzeti, a to je mogla samo zahvaljujući kontaktu koji je održavala sa crkvenim poglavarima u zemlji i dijaspori. Autor je serijala na našem portalu o svim srpskim vladikama u dijaspori koji su joj lično aminovali svaku reč.
Iako je bila veliki vernik, nije joj bilo strano ni da se našali i ispriča vic ili pikanteriju na račun sektora koji prati. „Pravdajući“ se da je to čula, kako je govorila, od „dijasporskog prote, pouzdanog izvora“.
Kao malo ko poznavala je kraljevsku porodicu Karađorđević, izveštavala o svim njihovim aktivnostima i donacijama srpskom narodu. Sa Princezom Katarinom, koju je naša Rada iz milošte zvala Kaja, bila je veoma bliska i prva je saznavala planove kuće Karadorđevića za dijasporu.
Radine serijale o kraljevskoj porodici i njihovim decenijskim mukama u vezi sa zaplenom imovine na prostoru bivše Jugoslavije naišli su na veliko interesovanje kod naših čitalaca.
Gotovo svako jutro nas je čekala sveža vest iz srpske zajednice širom Amerike, ako ne direktno vezana za naše ljude, onda bar objašnjenje zašto je to važno da se objavi i zašto se tiče baš naših u ovom delu sveta. Dok je ceo svet brujao o ledenom talasu koji je zahvatio Mičigen, Čikago i Ilinois, iz Radinih izvora stigle su nam fotografije naših ljudi koji se kupaju na Majami biču. Za sve ovakve suprotnosti uvek je govorila: „I to je Amerika“.
Boravila je naša Rada kod, kako je govorila „mojih“, Srba u Americi i tako ih najbolje upoznala i postala pravi glasnogovornik svih generacija. Odlično je razumela mlade „dijasporce“ i zašto im se ne mili više Srbija, ali ih i bodrila da ne zaborave ko su i odakle. Dočekivala ih i ispraćala sa moba u Srbiji, veselila se i plakal sa njima kad su odlazili.
Taman kad smo mislili da smo napisali sve na određenu temu ili o nekome iz dijaspore, Rada je, pročitavši tekst, znala da doda pregršt novih informacija, a mi smo posle tih saznanja tek shvatali koliko nam iskustva nedostaje. Ali nikada ništa nije čuvala samo za sebe. Naprotiv, sa toliko majčinske ljubavi se trudila da nam prenese sva svoja iskustva i prosledi svoje kontakte. Rada je bila novinar „terenac“, kako je govorila i taj deo novinarskog poslala je najviše volela. Dok je zdravstveni problemi nisu vezali za kuću. Da bi nam objasnila pravu suštinu ovog poziva govorila je da su novinari abronoše po celom svetu. Ohrabrivala nas je da ne utonemo u savremen način izveštavanja, samo prenošenjem nečije vesti bez proveravanja istinitosti događaja. O ljudima je pisala uvek je s pravom merom, poučno i korisno.
Uprkos godinama i generaciji koja nije ponikla na društvenim mrežama, nije joj bilo strano da, kako je govorila, „fejsbuči“ i pronalazi zanimljive zapise naših ljudi po belom svetu, i pomogne da lako dopremo do njih.
Naša Rada nije pripadala generaciji novinara koja se služi prepisivačkim novinarstvom, njena svaka reč bila je prethodno proverena i zapečaćena istinom, tako da nije bilo potrebno staviti znak pitanja na bilo koju njenu vest. Mlađe kolege je majčinski podučavala kako se piše izveštaj, vodi intervju, kako od sagovornika izvlači informaciju, a da to nije primetio.
Ukoliko Rade nema dan, dva znali smo da je uhvatila slabost, ali čim bi joj bivalo bolje vraćala se zadacima. Od poslednje slabosti nije se oporavila, ne stigosmo da joj pružimo reči podrške.
Neka bi ove reče bile poslednji pozdrav našoj dragoj koleginici i prijatelju na njenom putu u Carstvo nebesko.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.